Nešto je ipak izostalo u sjajno režiranoj vukovarskoj predstavi

Nemoguće je ignorirati činjenicu da je Hrvatska doživjela da jedan srbijanski predsjednik kroči u Vukovar i zatraži ispriku. Sam po sebi taj je čin pozitivan, Hrvatska i Srbija morat će naučiti živjeti dobrosusjedski, pogledati istini u oči i već jednom pokušati trajati u normalnom suživotu. Ali, toliko puta izigrani, prenaivni Hrvati morat će već jednom naučiti čitati poruke i ambicije druge strane da bi znali kad se može vjerovati. Zato treba pitati što je bilo krivo, što je nedostajalo u toj sjajno režiranoj vukovarskoj predstavi. Ponajprije iritantna forma famozne isprike. Nema rečenice koju je Tadić izgovorio u Vukovaru a da je ona sadržavala detalj koji se zove “srbijanska agresija”. Ako nema toga, ničega nema, samo džepovi puni figa.

Četiri riječi, “srbijanska agresija na Hrvatsku”, lozinka su zdrave budućnosti, no taj detalj ne samo da nije izgovorio Tadić, o tome ni slova nismo čuli ni od Josipovića. Uostalom, na novinarski upit znači li njegova isprika na Ovčari da Srbija priznaje agresiju, Tadić je šutio. I tu se otkriva podvala. Jer na Ovčari se pokloniti “zločinima koji su se dogodili” bez preciziranja tko ih je počinio i dva sata kasnije te riječi ponoviti u Paulinu Dvoru (čak je i Kajin bio protiv istodobnog odlaska tamo!), to znači sugerirati da je ovo bio teški i krvavi, ali samo – građanski rat! Ono što je dodatno frapantno u ovom posjetu jest činjenica da Tadić i Josipović imaju gotovo identičnu retoriku i o politikama “koje su krive za ove zločine”, i o tužbi za genocid, i o tome da trebamo smjerati zajedničkim udžbenicima.

Ni jedan ni drugi nisu rekli da se radi o srpskoj agresiji na Hrvatsku, čak su i na vijencima bile poruke “zločinima nad nedužnim ljudima”, ali ne i tko ih je počinio. Jesu li antifašisti tako obilježavali svoja stratišta, da su dvojili napisati riječ fašistički ili ustaški teror? Je li se ikada dogodilo da bi u jednom danu išli u Jasenovac i potom na Jazovku ili u Boričevac? Ali mi moramo pod normalno primiti ideju da se u istom danu komemorira Ovčara i Paulin Dvor. Zašto?

Zato što Tadić i Josipović o ratu misle isto. Zato je bio najdojmljiviji transparent u Vukovaru: “Tko je tu čiji predsjednik?”. Nema dokumenta Sabora koji govori o ratu a da ne ističe srpsku agresiju kao povod, razlog i fakat koji je doveo do obrambenog Domovinskog rata. Šuteći o tome Josipović faktički mijenja temeljna načela hrvatske politike i retušira povijest. Jer umjesto priče o srbijanskoj agresiji govoriti o lošim politikama koje su dovele do ovakvih zločina, to znači retuširati povijest.

Uostalom, premda su bili jasni napori Ureda predsjednika da uvuče premijerku Kosor u svoj scenarij, ona je jasno rekla da je posjet Paulinu Dvoru detalj koji su “oni sami dogovorili”, dakle bez nje. Uostalom, tamo je i nije bilo. Ako je premijerka stalno na relaciji Bruxelles-Washington, a Josipović putuje od Beograda do Banje Luke preko Ahmića i Srba, jesu li ciljevi tih politika identični? Ako je naš sveti cilj ulazak u Uniju, onda bi bilo prirodno da predsjednik države kao sukreator te politike bude u istom zrakoplovu s premijerkom.

Kad ste ga vidjeli u Bruxellesu? Ali je zato u regiji svaki dan. Premda na izgled isti posao, to su dvije različite politike. To su dvije politike kao što dvije povijesti predstavlja teza o srpskoj agresiji kao početku svega ili o lošim politikama koje su dovele do zločina. No, Tadićevu nedavno izgovorenu tezu da nije samo Miloševićeva politika izazvala rat zacijelo bi potpisao i Josipović. Ta teza traži izjednačavanje krivnje, odbacivanje tužbe za genocid, ona ultimativno traži da se ne govori više o srbijanskoj agresiji jer njih dvojica i ne misle da je to jedini razlog prolijevanja krvi.

Da bi se taj posao odradio, mi se veselimo isprici koja to nije (usporedite Tadićevu i Mesićevu ispriku u Beogradu: “za sva zla koje su pripadnici njegova naroda nanijeli”), veselimo se povratu dokumenata koji su ukradeni prije 20 godina, a ne pitamo kako vas nije sram da ih već niste vratili, lažemo si da je isto službeni ili neslužbeni dolazak, zato se pravimo da nismo shvatili da je dubinski interes cijele predstave pokazivanje tolerancije koja tužbe za genocid čini suvišnim.

A praktički nam je neugodno reći da su nam dužni vratiti i nešto otete zemlje pa onda politici postavljenoj na ovim temeljima i traženje ratne odštete zacijelo zvuči kao govor mržnje.

Da je Tadić htio obnavljati Vukovar, mogao je to napraviti kad je sve bilo u pepelu. Tko se može kladiti da Tadićeva obnova Vukovara neće imati za cilj pokazati da se kroz njegovu obnovu vraća Srbija i srpstvo u Vukovar?