Nekoć davno kad su homoseksualci u Zagrebu bili uglavnom “pederi”, neko sam vrijeme, baš o 200-godišnjici Francuske revolucije, živio u “dekadentnom” Parizu gdje su samo provincijalni stranci poput mene na ulici zapažali homoseksualni par kako se ljubi, zagrljeni šeću ili javno razmjenjuju kontakte uobičajene za heteroseksualne parove.
Tridesetak godina poslije, u Parizu se protekle nedjelje okupilo, kako izvještavaju francuski mediji – prema policiji oko 340.000, a prema organizatorima (Katolička crkva i oporbena desnica) 800.000 – protivnika gay brakova i prava homoseksualnih parova na posvajanje djece. Toliko o “zatucanosti” i nedopuštenom miješanju Katoličke crkve u Hrvata u “politička pitanja koja nisu svjetonazorska”, ali i smislu zastrašivanja nacije homoseksualnim brakovima u polemikama o spolnom odgoju. Kao da to ovisi o nama, a ne o globalnim procesima.
Dakako, to neće promijeniti ni taj mali ali još uvijek zabrinjavajući dio Zagreba koji je na subotnju provokaciju uzvratio primitivnim: “Ubij pedera!” U Parizu je na prosvjedu bilo i homoseksualaca, kao i ljevičara, koji se protive novom zakonu socijalističkog predsjednika Françoisa Hollandea. Taj “paradoks” posljedica je tolerantnosti iznikle na sloganu Liberté, Egalité, Fraternité (Sloboda, Jednakost, Bratstvo), koji već više od 200 godina okuplja Francuze bez obzira na boju kože, spol, rod, dob, političko opredjeljenje...
Taj slogan jedan je od najsadržajnijih primjera minimuma oko kojeg se svaki pojedinac u državnoj zajednici, kako god raznovrsna bila, može složiti. Hrvatska, kaotična kakva je u svakom pogledu, gospodarski, socijalno, moralno i prav(ed)no, nema čak ni taj temeljni, oblik društvenog konsenzusa, a kamoli složeniji gospodarski u koji bi, uzgred, Nadan Vidošević koji ismijava guvernera, uključio Ustavni i Vrhovni sud, na čemu je posljednji prije njega inzistirao Josip Broz Tito. I ta digresija pokazuje da bismo mi teško postigli i konsenzus o konsenzusu.
Čak ni demografska katastrofa koja nam prijeti i s tim povezan već sasvim blizak slom mirovinskog sustava vodeće političke i intelektualne snage ne potiče na akciju i odmak od partikularnih i kratkovidnih interesa. Gospodarstvo, financijski i porezni sustav, pravosuđe, socijala, informatizacija, obrazovanje, ekologija... i niz drugih područja trebali bi imati ciljeve i strategiju njihova ostvarenja koji prelaze granice jednog izbornog mandata i mogućnosti jedne vladajuće garniture. Konsenzus podrazumijeva dijalog, odricanje, kompromis, prije svega tolerantnost.
Spolni odgoj otkrio nam je netolerantnost tamo gdje se najmanje očekuje. Konsenzus nismo u stanju postići čak ni na takvom “detalju” kakav je nekoliko sati spolnog odgoja za dobrobit djece. Govoreći o netransparentnosti u uvođenju spolnog odgoja, najbolji komunikator u državi, Ivo Josipović, u izrazito projovanovićevskom Jutarnjem listu govori o neprimjerenoj komunikacijskoj strategiji iako kao roditelj podržava ideju da mu dijete bude maksimalno informirano o životnim temama.
Ali, ni njegov poziv Vladi da otkloni strahove roditelja i prihvati opravdane primjedbe, ne nailazi na odgovor.
Ministar netolerantnosti rezolutno odbija komunicirati s onima koji misle drugačije. Jovanović se za različitost bori ignorirajući različitost. Za razliku od njega, Josipović se s pravom hvali: “Volim oko sebe imati pametne ljude različitog mišljenja, pomažu mi kritički promišljati.”
Ako malo poguglaš Jurasiću, vidjeti ćeš da po istraživanjima koja su provedena u Francuskoj, javnost odabrava namjeravani potez presjednika bez obzira na "gomilu" koja je izašla na ulicu. Francuska ima 61 milion stanovnika, a u širem područje Pariza živi njih 11 miliona. Pa ti izračunam koliko je 340.000 u 61 miliona, to je 0,55% ili u 11 miliona je 3% građana. To bi ti u Zagrebu bilo 23.000 protestanata! I Hollande je, međuostalim i na tom prijedlogu dobio izbore.