Nevini komunisti 

Tko je 1945. imao dvadeset ili dvadeset i pet godina, danas, ako je živ, ima osamdeset i pet ili devedeset. Može li suđenje takvu starcu za komunističke zločine ispuniti svrhu? Može li, kad bi bio osuđen, svrhu ispuniti zatvor?

Takva bi suđenja bila ponajviše zadovoljenje načela prema kojem jednako treba kazniti svaki ratni ili politički, ideologijski motiviran zločin. Za javnost je suđenje zločincima teatar pravde u kojem su sukobljeni optuženik i društvo pa ga prati s napetošću, no kakav bi bio “užitak” pratiti suđenje ishlapjelim i onemoćalim osobama osumnjičenima za zločin počinjen prije 65 godina!? Najveća vrijednost takva suđenja bila bi u opomeni i simbolici.

Makar samo dvoje ili troje od mnoštva počinitelja bilo osuđeno, presude bi simbolizirale pravdu i opomenule budućnost da ona kad-tad stiže. Ali od suđenja zločincima, kojih danas živih jedva ima, mnogo je važnije suđenje zločinu. A to suđenje znači – ustanoviti ga, priznati, opisati i stvoriti društveno ozračje u kojem se njegovo poricanje prepoznaje kao spremnost da se iznova učini. Prošle sam subote u Tjednoj inventuri u “Obzoru” napisao kako je svekolika partizansko-komunistička elita krivac za ubojstva bez suđenja desetaka tisuća civila i vojnika na samom kraju rata ili netom poslije “oslobođenja”.

Nisu to činili samo “neki”, bilo je to sustavno zločinstvo, kao što nisu samo “neki” uspostavili totalitarni komunistički režim i političkim protivnicima punili Goli otok, Staru Gradišku, Lepoglavu i druge zatvore, a nerijetko ih i smicali u zemlji i inozemstvu. Od ionako zakasnjelog sankcioniranja mnogo je korisnija općeprihvaćena istina o takvu zločinu. Ali ta se istina i među povjesničarima, i među političarima, i u medijima relativizira ili gotovo posve poriče. Razlog je vrlo jednostavan: bivši komunisti, potomci “antifašista” ili baštinici komunizma u javnosti dominiraju i nameću svoju sliku povijesti.

Ilustracije radi, podsjetit ću da su do 1990. godine gotovo svi novinari bili članovi Saveza komunista, golema je većina u novinarstvu i ostala, a i novi naraštaji u redakcije dolaze uglavnom iz ljevičarskih sredina. “Najcrveniji” urednici i komentatori iz vremena Jugoslavije danas su ili vlasnici medija, ili glavni urednici, ili urednici i autori u najutjecajnijim novinskim kućama. U političkim tijelima, različitim institucijama i na fakultetima društvenih znanosti stanje se nije bitno promijenilo.

U historiografiji, primjerice, glavnu riječ vodi profesor kojeg je u socijalizmu partija nametnula za asistenta, a osobito je poznat po tome što je u svojim radovima citirao nepostojeće autore. Takav partijski štićenik i krivotvoritelj želi danas biti glavni arbitar i za partizane, i za ustaše, i za socijalizam, i za vrijeme samostalne Hrvatske. U takvom “stanju stvari” moglo se očekivati da će najava istrage i procesuiranja komunističkih zločina biti popraćena ili kao HDZ-ova predizborna kampanja, ili kao zamazivanje očiju narodu pred teškim materijalnim nevoljama, ili poricanjem tih zločina, ili izjednačavanjem tih zločina s Tuđmanovima, ili pojačanim pritiskom desnice, koje u Hrvatskoj i nema, osim u količinama za kartanje ili balote.

Perverzno je što su protivnici istine o komunističkim zločinima najveći zagovornici EU, čija tijela donose rezolucije o osudi tih zločina! Ali još je perverznije što je EU, koliko uopće do nas drži, na njihovoj strani. Jer, baš briga Europu za Bleiburge i Jazovke, njoj je bilo najvažnije dokopati se hrvatskih nacionalnih bogatstava. Kao što se dokopala i u podosta drugih tranzicijskih zemalja, za koje sriče antikomunističke rezolucije, a čini sve da u njima na vlast dođu bivši komunisti koji joj bolje služe. Kad su joj potrebni – nevini su.