Zoran Milanović jednostavno nema sreće sa svojim povijesnim reminiscencijama. Ili promaši s nekom povijesnom kvazičinjenicom ili se upropasti kada poželi zaključivati.
Tako je premijer prošlog ponedjeljka iznenada osvanuo u Leksikografskom zavodu Miroslava Krleže na predstavljanju mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije. Iako je glavni gost glavnog ravnatelja Zavoda Antuna Vujića trebao biti ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović, Milanovićev dolazak u jeku svehrvatske krize zbog ćiriličnih ploča u Vukovaru osigurao je golem broj novinara i kamera. Stoga je nadobudni Milanović trebao bolje pripremiti govor. No, Milanović kao Milanović, voli nonšalantno improvizirati. Tako je djelatnicima Leksikografskog zavoda poručio da nemaju imperativ ostvarivati profit, a onda u gotovo istoj rečenici, parafrazirajući Vujića, rekao da je mrežnim izdanjem enciklopedije Zavod poletio, ali da je trenutak kada avion poleti jedan od najopasnijih trenutaka u letu. Tu je odmah brutalno iskreni premijer dometnuo da se vrlo lako moglo dogoditi da cijeli Zavod (a onda i njegovi djelatnici), metaforički rečeno, budu smješteni u neki hangar. I tamo, valjda enciklopedijski uredno arhivirani kao sjećanje na neku bolju prošlost.
No, ima premijer i empatije, pa je obećao da njegova vlada (ali, nada se on, i svaka sljedeća) nikada neće dopustiti hangariranje Leksikografskog zavoda jer je tu riječ o nacionalnom blagu Hrvatske. I kamo sreće da se Milanović zadržao kod Zavoda (u kojem je pomalo nepristojno leksikografima priznao da mu je kupnja tiskane Britannice najgora investicija u životu jer se ubrzo nakon toga znatnog ulaganja ta slavna enciklopedija našla u mrežnom obliku), ali premijer uvijek širi tematiku.
Pa je ničim izazvan, spominjući rat, rekao da je već odavno jasno da tehnološki opremljenije države pobjeđuju one koje su tehnološki na slabijem stupnju razvoja. Mi bismo u Hrvatskoj stoga trebali više ulagati u znanje jer ćemo onda biti spremniji za pobjeđivanje u ratu!? Te je misli o tehnološkom napretku Zoran Milanović, koji se već proslavio izjavama o građanskim i inim ratovima u bližoj i daljoj okolini, izrekao samo koji dan nakon što je u Vijetnamu u dubokoj starosti (sto i tri godine) umro legendarni vijetnamski general i ratni komandant Vo Nguyen Giap.
Stariji ljudi vjerojatno se sjećaju tog imena iz Vijetnamskog rata u kojem je tehnološki neusporedivo moćnija i opremljenija američka vojska morala napustiti Vijetnam, koji su uz goleme i neviđene žrtve uporno branili Vijetnamci (doduše uz bratsku komunističku pomoć). Vijetnam je bio velik poraz američke vojne doktrine, ali i Milanovićeve teze iz 21. stoljeća po kojoj tehnološki naprednije sile uvijek pobjeđuju one tehnološki inferiornije.
Povijest ratovanja našla bi puno primjera kada je slabije opremljenija vojska pobijedila opremljeniju. Uostalom, i Domovinski je rat primjer da se zemlja koja je napadnuta i koja se branila u uvjetima embarga Ujedinjenih naroda na uvoz oružja može ne samo uhvatiti u koštac s moćnijim i opremljenijim neprijateljem (veliki dio JNA i sve moguće rezervističke i ostale trupe) nego i obraniti svoj teritorij i postići stratešku ravnotežu u osjetljivu geopolitičkom području.
No, Milanović očito nije čuo za Vo Nguyena Giapa, a Domovinski je, valjda, prespavao. A da je imao vremena za posjet mrežnim stranicama Leksikografskog zavoda, našao bi podatke i o Vo Nguyen Giapu, koji je iz malog Vijetnama uspio pobijediti ne samo američke nego i francuske i japanske agresore.