Newyorčani ne žele ni pričati o izborima

Newyorčani više ne žele razgovarati o predsjedničkim kandidatima. “Umorna sam, zasićena i ljuta jer iz svih novina, televizije, plakata na ulicama proviruju Barack Obama, Hillary Clinton i John McCain. Ne razumijem, ali više ne želim ni znati što tko od njih govori, obećava, laže.

Kad čujem Obamin glas, hvata me nervoza jer pomislim da sam na propovijedi u nekoj od stotine malih crkvica u Harlemu gdje vjernici cijelu nedjelju pjevaju, njišu se u ritmu i zazivaju Boga, najavljujući neko novo doba, promjene i bolje sutra za sve nas. Barack Obama govori kao svećenik.

Njegov glas i misli najprije su kao kod svih svećenika zanimljive, ugodne i opuštajuće jer očekuješ neko iskupljenje, nadu, a onda se, nakon desetka rečenica izgovorenih istim tonom i bez puno pridjeva, izgubiš u vlastitim mislima ne znajući o čemu oni zapravo govore.

Nikada ovako dugo nije trajala predizborna kampanja, a zamisli što će biti nakon ljeta, od rujna do studenoga. Možda se odselim iz Amerike u tom razdoblju”, rezignirano je reagirala moja prijateljica Amy Thinker kad sam je u nedjelju na kavi u restoranu BoatHouse u newyorškom Central parku pitala za koga će glasovati.

Ona je psihologinja pa sam pomislila da ima slabe živce od napornih newyorških pacijenata te sam krenula ispitivati o kandidatu miljeniku redom sve koje poznajem. Bila je to moja mala nadobudna anketa kojom sam na uzorku svojih poznanika i prijatelja planirala otkriti tko će biti američkim predsjednikom nakon omraženoga Georga Busha.

Rezultati su porazni jer nitko mi osim simpatičnog službenika u Chase banci nije želio iskreno odgovoriti, sudjelovati u mom ispitivanju “javnog mišljenja”. Michael je iskreno odgovorio da će glasovati za Hillary jer je gay pa vjeruje da će Amerika pod njezinim vodstvom omogućiti veća prava homosekualcima. Svi drugi okretali su očima, odmahivali rukom i upozoravali me da sam dosadna jer u New Yorku više nije “in” razgovarati o izborima i predsjedničkim kandidatima.

“Piši o Olimpijskim igrama u Kini, o američkim maturantima koji ne znaju pisati ni čitati a dobit će diplomu zavšene srednje škole, o poskupljenju hrane, o financijskoj krizi, skupim newyorškim stanovima. To ljude zanima, a ne Hillary ili Obama”, upozoravaju me prijatelji a ja ih, ne želeći odustati, pitam zar im je svejedno tko će voditi Ameriku nakon Busha?

Odgovaraju mi gotovo složno da su Obama i Clintonica polarizirali Demokratsku stranku zbog vlastitih interesa. Na kraju i teški ljevičari tvrde da bi republikanac John McCain bio najbolje rješenje za Bijelu kuću jer će kao vijetnamski veteran završiti rat u Iraku i Afganistanu za četiri godine pa bi se tada otvorio prostor za novog kandidata Demokratske stranke. Zaključak je da Amerika nema idealnog predsjedničkog kandidata.

Nevjerojatno zvuči da nakon Busha opet žele izabrati republikanca, no treba se prisjetiti da je Amerika tijekom osam godina vladavine Billa Clintona gospodarski procvjetala ali narod nije izabrao njegova zamjenika, demokrata All Gora, nego republikanca Busha. Nema političke stranke u svijetu kojoj nije jedan od najvećih izazova ali i problema izabrati vođu, osobu koja će ih predvoditi i uspjeti pobijediti na izborima.

Zar i Hrvatska nije suočena sa sličnim problemom? Tko će, naime, nakon Tuđmana i Mesića sjesti u predsjednički ured na Pantovčaku? Tko god to bio neka posluša američko iskustvo i ne krene prerano u predizbornu kampanju. Dosadit će glasačima ako bude provirivao iz svake paštete!