Newyorški šoping

Nakon što je osnovan Haaški sud, a Hrvatska povjerovala da je utemeljen da sudi agresoru, u Hrvatskoj nitko valjda nije niti pomišljao da će ovdje biti nezadovoljnih presudama toga suda. Pogotovo ne  da će se Hrvatska na neke haaške presude žaliti UN-u. Odluka da se na jednu od njih žali najprije premijer Sanader, a potom predsjednik Mesić, osim što je potvrdila veličinu političkih taština, pokazala je i da je od hrvatske političke vjere veća samo hrvatska naivnost.

Što može postići premijer govorom pred Skupštinom UN-a? Na tzv. vanjskom planu premijerov govor može uglavnom imati retoričku i stilističku vrijednost. Političku pak vrijednost uglavnom može imati za tzv. unutrašnju uporabu. No hoće li taj govor amortizirati i rijetko viđeni politički premet započet na splitskoj rivi porukom: "Ne damo naše generale!", nastavljen "akcijskim planom", a doveden pred kraj šeksovskim: "Locirati, identificirati, uhititi, transferirati"? Izbori će biti pokazateljem Sanaderove newyorške retorike i test biračkog sjećanja i tolerancije.

Kakve svrhe može imati nastup predsjednika Mesića za govornicom UN-a? Za Haaški sud, jednako kao i govor premijera Sanadera. Uostalom, i jednom i drugom Sud je već rekao da to što su već rekli smatra "političkim pritiskom na Sud". Sud koji je  sudeći po svemu  sam sebe učinio sumnjivim da je podložan političkim uplivima moćnih, sada takvu svoju suspektnost brani od "političkog pritiska" nemoćne Hrvatske!

Glede popravljanja presude vukovarskoj trojci neće najvjerojatnije puno postići ni činjenica da je predsjednik Mesić već svjedočio u Haagu, da slovi kao svojevrsni "prijatelj suda". Unatoč tome, i njegov će newyorški govor Sudu biti "na jedno čuo, na drugo propustio", a mogao bi najvećma poslužiti za dodatno glancanje predsjednikova lika i teško shvatljiv rast popularnosti na domaćoj političkoj top-listi.

Letovi predsjednika i premijera u New York možda će se više pamtiti po prepirkama i guranju tko je pozvaniji ići u Ameriku nego po uspjehu koji će ondje postići. Njihov naum da u UN-u nešto pokušaju "učiniti za Hrvatsku" nalikuje na mnoštvo sličnih pokušaja iz njezine povijesti. Kao i njihovi politički prethodnici, i oni se spremaju tražiti "hrvatske pravice". Tipično hrvatski. Hrvati se nečim oduševe, nešto zdušno prihvate i potpišu, a onda se godinama bune i bore protiv toga što su potpisali kukajući da su im "uskraćene pravice".

S Mađarima se potpiše nagodba, dobrovoljno uđe pod habsburšku krunu, a onda se stoljećima negoduje i protiv Mađarske i Austrije, buni protiv onoga što se potpisalo. Je li netko s više oduševljenja od hrvatske političke elite raskinuo "sve državno-pravne veze s Austro-Ugarskom" i još oduševljenije poslije "pijane novembarske noći" ušao u karađorđevićevsku Jugoslaviju od pijanih Hrvata? Je li se netko potom dvadeset godina tako gorko i žestoko bunio protiv Jugoslavije kao Hrvati? Isto je bilo i s titovskom Jugoslavijom. Zar je Hrvatsko proljeće bilo nešto drugo do najveća borba za tradicionalne "hrvatske pravice"?

Osnivanje Haaškog suda Hrvatska je shvatila kao početak namirenja vlastite zadovoljštine. Kada su se javila dobronamjerna upozorenja nepolitičara, slična radićevskom o guskama i magli, revnujući Hrvatići, oduševljeni Haagom, kao i većinom sličnih ugovora tijekom povijesti, to su proglasili nacionalističkim gakanjem. Nakon što su presudu vukovarskoj trojci proglasili posljedicom "proceduralnih pogrešaka Carle del Ponte", predsjednika i premijera "uputili su" u New York. Što ondje obojica mogu učiniti  osim obaviti božićni šoping?