Ni Švejk ni Rambo, nego Igor i Tihomir

Mjesec prosinac 1971. proveo sam u Beogradu, dva tjedna u vojarni na Voždovcu, a dva tjedna u bolnici na Karaburmi. Na Voždovcu sam upoznao dečke koji su jedva dočekali da navuku vojničku uniformu, a na Karaburmi one koji bi sve učinili da se vojske što prije i zauvijek riješe. Među ljubiteljima vojske s Voždovca bilo je i nekih koji su glumili da su zdravi (regrut s Kopaonika bio je totalno gluh), a među onima na Karaburmi gotovo su svi glumili da su bolesni (nisam bio među njima). Simulanata je bilo sa svih strana, ali najviše iz Hrvatske, i ti su u glumi bili najbolji. Marinkovićev izludjeli vojnik Melkior Tresić samo je blijeda slika kreacija s Karaburme.
 
Božićne dane 1991. proveo sam na bojištu u Novskoj i upoznao hrvatske vojnike. Među njih deset najmanje je jedan nosio nadimak Rambo.
 
Kad su ovih dana stigle vijesti o velikoj trešnji u kojoj je nestalo pola Haitija, pročulo se da se u srušenoj zemlji, u sastavu snaga Ujedinjenih naroda, nalaze i dva naša policajca, Igor Kruljac i Tihomir Svatoš. Čim je s dečkima uspostavljena veza, odmah im je servirano pitanje hoće li se vratiti u Hrvatsku. Makar što, odgovorili su bez premišljanja, pa tek sada naš boravak dobiva puni smisao. Uostalom, mi radimo posao za koji smo plaćeni, osposobljeni i koji smo sami izabrali.
 
Odgovor hrvatskog dvojca iz srušenog Port-au-Princea najbolji je odgovor i na sva stara i nova pitanja o odnosu Hrvata prema vojnome (i policijskome) zanimanju. Simulanti s Karaburme i na vojsku alergični Melkior dugo su bili poželjni hrvatski junaci. Vojske u kojima je Hrvat morao vojevati nisu bile hrvatske i logično je da je u njemu stvoren otpor i prema konkretnim vojskama i prema vojsci uopće. Otpor se iskazivao kao izbjegavanje vojne obveze, posebice profesionalnog angažmana u vojsci, i kao prezir prema svemu vojnom. S prezirom se dobro slagala sprdnja pa je dobri vojak Švejk (dopunjen stereotipom o hrvatskom domobranu kao antivojniku) u nas postao vojnički uzor. Pogled na vojsku promijenio se u Domovinskom ratu, kad se shvatilo da zemlju ne mogu obraniti ni simulanti ni Švejk, nego borci kakvi su naši dečki iz Port-au-Princea. Na žalost, nakratko, jer kad su branitelji obavili svoje i kad je neposredna opasnost minula, vratili smo se na staro poimanje vojske.
 
Dokaz je ne samo činjenica da se junaštvo u ratu za neovisnost i dalje ne poštuje nego i brzina s kojom je postavljeno pitanje hrvatskim policajcima u Haitiju: hoćete li se vratiti? Na istom su tragu i sumnje u opravdanost sudjelovanja našeg vojnika u mirovnim operacijama izvan Hrvatske. Zašto ide? Ide zato što mu je to posao, što je za njega osposobljen i plaćen. I ide dragovoljno. Rizik? Velik, no ipak znatno manji od povlačenja po domaćim kafićima, krčmama i narodnjačkim klubovima: tu je stradalo mnogo više naših ljudi u najboljim godinama nego na svim mirovnim frontama po svijetu!
 
Nije li vrijeme da napokon i definitivno između Švejka i Ramba izaberemo – Igora i Tihomira!