Ne znam koji je to vrag, ali o Miroslavu Krleži (1893.-1981.) više nitko ne zna normalno govoriti. Čovjek je bio pisac i napisao je pedeset knjiga i, mjesto da se govori o nekoj od tih knjiga, nekoj pjesmi ili drami, bez kraja i konca se naklapa o “našem odnosu prema Krleži”. Nikoga ne zanima “naš odnos” prema Augustu Šenoi, Dobriši Cesariću ili Janku Matku, a na spomen Krležina imena, mnogi odmah dobivaju kritički napadaj i iskolačenih se očiju počnu derati o našim grijesima prema piscu.
Te, ne tiska se dovoljno, te, nema ga na pozornicama, te, zaboravljen je na televiziji, te vamte, te tamte, kao da smo na kakvome proširenom sastanku CK o kretanjima u kulturi na kojem uvodni referat podnosi Vili Matula. A kad se pokaže da se Krleža i dovoljno tiska, i da ga ima na pozornicama, i da nigdje nije zaboravljen (dapače, on je, uz Držića, jedini naš pisac o kojem je objavljena personalna enciklopedija), opet ne valja, jer sve je to samo “privid za umirenje savjesti”. A i kako bi valjalo, kad “promjene koje su se zbile u Hrvatskoj nakon 1991. godine nisu poduprle djelo najvećega hrvatskog pisca, niti se pak ono samo ugradilo u njih” (P. Matvejević, JL, 7. VII.).
Ukratko, nevjerojatno je s koliko se herostratskog žara razara normalan književni život Krležina opusa.
Bio sam i ostao krležijanac i kao takav nikako ne mogu dokučiti što to u “našem odnosu prema Krleži” nije onako kako bi trebalo biti i po čemu se to vidi da “promjene koje su se zbile u Hrvatskoj nakon 1991. godine nisu poduprle djelo najvećega hrvatskoga pisca”. Bit je krležijanstva kritičnost prema svemu i svakomu, pa onda i prema Krleži. Što vrijedi za sve druge, vrijedi i za njega. Umjetnik živi onoliko i onako koliko i kako hoće njegova publika. Dok privlači, dok ga čitaju, dok nekoga potresaju njegove drame i pjesme, živ je. Kad toga nestane, nema ga. Većina književnih djela ne nadživi svoje autore, nego pada u zaborav zajedno s njima.
Krležina riječ živi, ali ne zbog ovakvog ili onakvog kolektivnog, političkog “našeg odnosa prema Krleži”, nego zbog svoje privlačne moći. Dok takva moć postoji, nebitno je kakve se društvene promjene događaju i kome one idu u korist. Ali je, naravno, važno da odnos autora i njegove publike ne remeti bilo kakva prisila. Bitno je da nema zabrana, a, koliko je poznato, “promjene koje su se zbile u Hrvatskoj nakon 1991.”, za razliku od nekih drugih promjena u našoj bliskoj prošlosti, pa i onih koje su izveli Krležini partijski drugovi 1945., nisu zabranile ni jednoga pisca, pa ni Krležu. A jesu li ga podržale? To može pitati samo netko tko ništa ne zna o Krleži. Nije Krleža Crveni križ ili politička stranka pa da mu treba podrška. Bila mu je dovoljna kutija olovnih slova, a dobro bi mu došlo i kad bi ga se okanili nezvani zaštitnici.
Ako je već Matvejeviću i sličnima stalo do Krleže, zašto gube vrijeme na one koji za Krležu nisu učinili dovoljno, a ne prime se, brate, pera i pokažu što i kako o Krleži kao umjetniku valja pisati? Zar im to nije posao?
Jadni Matvejević urla da se skrene pozornost na Krležu misleći da će tako skrenuti trunku pozornosti i na sebe. Ali kad biste stali na Jelačićev trg i upitali prolaznike da nabroje barem jednu knjigu ili pjesmu Predraga Matvejevića siguran sam da nitko ne bi znao niti jednu. Tako se neshvaceni Matvejević potuca od Gay pridea pa do počasnog gosta na zajednici židovskih opčina ne bi li ulovio svojih pet minuta slave. Loš književnik i još lošiji borac Nove pravednosti. Uglavnom nije vrijedan niti lošeg komentara.