Da je levitirao, bilocirao se, iluminirao ili čak krvario iz stigmi ili križa na čelu, vlč. Zlatko Sudac ne bi zaokupio toliku pažnju koliku je privukao kupivši dva hot-doga na zagrebačkoj špici ove subote, na mjestu i u vrijeme kada ondje dolaze upravo oni koji se žele što bolje namjestiti pred objektivima “paparazza” ne bi li se vidjelo s kime ispijaju kave, s kime čavrljaju ili ljubuju. Poznatom hrvatskom karizmatiku to zacijelo nije bilo ni na kraj pameti kad je zatražio ta dva hot-doga, čak ni kad je na glavu nabio pomalo smiješnu kapu, ogrnuo se bijelim kaputom i prebacio dizajnersku torbu preko ramena. Računao je, kako veli, odvest će samo bolesnu prijateljicu na frizuru, a dok su čekali na red kod frizera, skočio im je na štand po hrenovke i kuhano vino.
Teška li grijeha! Upravo tako, jer su se javni moralni dušebrižnici odmah sjatili da mu se čude i komentiraju ga sa svih strana. Kao, prvo je neobično što se jedan svećenik tako nosi, kao drugo, što radi s tom ženom u središtu grada, kao treće...
Sva ta čuđenja svoj uzrok imaju isključivo u jednoj stvari, a to je Sudčevo izbivanje u javnosti. Ne samo izbivanje u općoj javnosti, nego još više i važnije, izbivanje u crkvenoj javnosti. Prošle su, naime, tri godine otkako nema Sudčevih duhovnih seminara u lošinjskoj Betaniji. Otad on, praktički, živi “izvan jata”, u svojevrsnoj izolaciji, zaokupljen svojim mislima i molitvama, vjerom i nadom, umjetnošću i slikanjem. Ako u biskupiji drže da ga oni nisu otjerali s otoka, onda bi im barem na savjesti trebalo biti to što su podlegli napasti i na jednog od svojih najpoznatijih i najdarovitijih svećenika odlučili udariti najjačim oružjem u Crkvi, a to je ignoriranje. Kao da ne postoji, kao da ga nema.
Onome tko je u Crkvi osuđen na ignoriranje to se ispočetka može činiti kao banalno i lako izdržljivo, ali s vremenom postaje svjestan da je ubitačno poput sporodjelujućeg otrova. Naravno, sve dok ne izađe na zagrebačku špicu i ondje ne kupi hot-dog, pa znatiželja javnosti upali lampicu alarma koja bi najviše trebala uznemiriti crkveni vrh u Hrvatskoj, koji je Sudcu zatvorio sva vrata pastoralnog djelovanja, tj. onoga u čemu je on najuspješniji, a to su duhovne obnove, koje su bile lijek za tisuće otpadnika od vjere, a pravi antibiotik za branitelje i njihove obitelji, koji su mislili da su i Bog i ljudi od njih digli ruke sve dok nisu došli kod vlč. Sudca i u evanđelju koje im je propovijedao ponovno pronašli smisao života.
Da neke druge Crkve, na zapadu ili istoku svejedno, imaju svoga Sudca, znale bi ga čuvati kao oko u glavi, brinuti se za njega i omogućiti mu da radi s ljudima, raste i buja, razvija se i izgrađuje, jer bi tako izgrađivao i ljude oko sebe, zajednicu, pa i samu Crkvu.
No, kako je hrvatski usud da ništa ne znamo cijeniti što je naše i što imamo, te da smo hrpu uvoznog dreka u stanju zamijeniti za nacionalno zlato, ni sudbina vlč. Sudca ne treba nikoga čuditi. Premda bi savjesti onih koji o njemu odlučuju morale biti prožete onim višim i evanđeoskim smislom, koji u svemu nadilazi ovozemaljske strasti i interese. I koji u Sudcu vide svoga velečasnog i posvećenog kolegu, a ne zagrebačkog šminkera koji na špici kupuje fast-food. I čijega se talenta i darova nitko u Crkvi ne bi trebalo bojati, jer od viška evanđeoske “hrane” dosad još nitko nije stradao.
Poštovani Pavičiću, ruku na srce, nitko vlč. Sudca nebi ni primijetio na zagrebačkoj špici niti bi on bio predmetom medijskog interesa, da njije njegovog ekcentričnog oblačenja, zar ne !? Nažalost, ta njegova crta ga je i dovela u takav položaj odnosa s Crkvom. Nitko vlč. Zlatku ne poriče njegovu karizmatičnost niti , njegovo zalaganje za dobro, međutim logično je da u poslanju za kojeg se opredijelio Božjim naumom i svojim pristankom, odrekne i svojeg ega ili da ga barem potisne kad je riječ o pojavnosti (modne ekscentričnosti , medijske zvijezdanosti i sl.) Nisam siguran da on to čini na najbolji način. Drugi primjer svojevrsne ekscentričnosti je primjer vlč.Grubišića, koji je svoju posvećenost istinskom tumačenju Evanđelja, zamijenio svojim osobnim sukobom s Crkvom, čime se u biti posvađao s cjelokupnim svojim dosadašnjim životom. To je njegovo legitimno pravo, međutim, ako je iskren, a ne samo povrijeđen, onda mu je još gore jer je, jadan, cijeli život protratio u zabludi.