Nije problem Boris Tadić, problem su njegovi jataci!

Bilo je kroz povijest raznih sudišta koja su tvrdila da “sila Boga ne moli”, ali je ipak pobijedila teza: svaka sila za vremena! Austrougarske istine, venecijanski zakonici, turski vakat, srpski žandari, Pavelić i Tito, sve je to protutnjalo ovim prostorom i svi su se kleli u zakone pišući dnevnu povijest silom. No, na kraju nitko tako dobro kao povijest ne izvaže dobro i zlo i valja pogledati rezultate povijesne vage. Prošla su stoljeća da su Zrinski i Frankopani osuđeni i pogubljeni, pred sudom, u ime pravde i ondašnje povijesne istine. Tko je povijesno preživio: krvnik koji im je odrubio glavu, sudac koji im je presudio ili oni u izreci “Navik on živi ki zgine pošteno”? Je li Jakov Blažević bio neupitna legalna vlast? Tko je preživio vaganje povijesti: on ili kardinal Stepinac? Jesu li proljećari suđeni lege artis? No, u povijest ne ulaze ni Bakarić ni Vrhovec, ni Jure Bilić ni bilo tko od onih koji su “po zakonu” određivali robiju. U povijest su već ušli Budiša i Čičak, Veselica i Gotovac! Makar su svi osuđeni po zakonu! Zašto bi iznimka tom povijesnom vaganju bio Haaški sud?

Jasno je da je taj sud u širem smislu dio hrvatskog pravosuđa, jasno je da njegove presude moramo poštovati i prihvatiti, ali to ne znači da nam može i ima pravo uzeti dušu i srce. Pravno, tu su pitanja: može li se biti ratni zločinac ako vam nije dokazano da ste bilo koga ubili ili naredili da se nekoga ubije?

Zašto američki vojni zapovjednik koji je naložio bombardiranje Libije ovih dana i ubio nekoliko desetaka civila nije ratni zločinac, a Gotovina jest? Kako prihvatiti haaške istine o zapovjednoj odgovornosti kad zapovjednike agresije, generale Adžića, Kadijevića, Vasiljevića i druge uopće nisu procesuirali?

Komu treba narod vjerovati kad nam Neven Sesardić objašnjava da u samoj haaškoj presudi piše da je HHO podatak UN-a o 22 tisuće evidentiranih kuća pretvorio u 22 tisuće spaljenih kuća? A s tim podatkom su nam mozak popili! Kako su izbori pred nama, naravno da su sve političke izjave i u toj funkciji, ali je pitanje je li Jadranka Kosor mogla u Kninu bilo što drugo reći negoli zahvaliti Gotovini i Markaču jer su oni bili ključni ljudi ratne pobjede? Može li se uopće slaviti Oluju a da ih se ne spomene? Ima li u svijetu sličnog primjera? Gore od toga što je premijerku napao Tadić jest činjenica da su se tom prigodom javno “izblendali” Tadićevi jataci u Hrvatskoj.

Žešće od Tadića premijerku je napao Pupovac, a pozdrav Gotovini i Markaču napali su i Vesna Pusić i SDP, Josipović je odbio komentirati aferu, što sugerira da se s Tadićem slaže, ali nije oportuno to glasno reći.

Kada je Tadić lani tražio zabranu proslave Oluje, nismo čuli prosvjed Pupovca i Pusićke, ali kad Kosorica pozdravlja Gotovinu u Kninu onda ustaju Tadićevi jataci i pokazuju kakva nas Hrvatska čeka popnu li se u Banske dvore. Naime, Pupovac, Josipović, Pusićka, SDP i Boris Tadić misle - isto! U tome je hrvatska tragedija! I to je linija fronte! Nije problem Tadić, problem su njegovi jataci u Hrvatskoj! I oduvijek je tako bilo kad se radilo o hrvatsko-srpskim odnosima. S druge strane, naši antifašisti traže da sutra okrećemo glavu od Gotovine, Norca ili Markača, ali kad se na stol stave partizanski zločini onda je na snazi teza da ti zločini ne mogu umanjiti zasluge problematičnih. Dakle, ne trebate, pače, ne smijete okretati glavu od partizana osumnjičenih za zločine kad ih sretnete na ulici, ali je poželjno da pljunete u lice nepravomoćno osuđenim generalima Hrvatske vojske!

Ljevica slavi partizane iz Srba makar su dan prije ustanka poklali i popalili hrvatsko mjesto Boričevac, ali tvrde da je opasno pozdravljati Gotovinu! Dođu li na vlast Tadićevi jataci, Oluja će se slaviti samo u okvirima koje dopusti Tadić! U tom smislu nam se realno nude dvije Hrvatske: jednu personalizira Jadranka Kosor, drugu Ivo Josipović. Jedna se slaže s Tadićem praktički u svemu i budućnost ne vidi bez tijesne suradnje sa Srbijom, druga želi samo dobrosusjedske odnose. Jedna slavi Srb, druga zahvaljuje Gotovini, jedna je htjela primjereno “odlikovati” Angelu Merkel, druga je to odbila! Kad čovjek pročita Čačićevu izjavu (“Izvršna vlast je moj prirodni prostor u kojem se najbolje osjećam”) lako je odmahnuti rukom, ali kad sveučilište koje se nadijelilo počasnih doktorata komunističkim diktatorima: Titu 1969., Bakariću 1977., Jakovu Blaževiću 1981. odbije time počastiti prvu ženu njemačke države jasno je na kojim pozicijama stoji hrvatska elita. Kako dalje s tom količinom negativnih emocija prema svemu što jača nacionalnu priču?