Kolumnistički posao i status u novinama donosi sa sobom veliku odgovornost i još veću napast. Baš kao i mjesto za političkom govornicom ili crkvenom propovjedaonicom. Svejedno da li za mikrofonom, ili sa svojom slikom iznad novinskih stupaca, mi smo gore, a svi vi ostali ste dolje. U takvom položaju ne treba čovjeku ni dugo ni mnogo da mu popusti pažnja i briga oko vlastite duše i pameti pa da se prepusti onoj lošoj navici koju narod zove - popovanje.
Neki će moji kolege vjerojatno odmah skočiti kao opareni s tvrdnjom da su tu riječ mogli skovati samo komunisti ili koji drugi zakleti neprijetalji klera, a nipošto svojoj vjeri i Crkvi uvijek odan i poslušan narod. Ali meni stvarno danas nije na pameti ni na srcu kritizirati Crkvu, barem ne nimalo više nego sve ostale koji često dobro žive upravo od popovanja.
Lako se čovjeku dogodi da povjeruje kako njegov glas vrijedi onoliko koliko je glasan ili da je onoliko puta važniji od ostalih koliko se puta otisne na papiru. Eh, ona korizmena opomena “sjeti se, čovječe, da si prah...” zvuči vrlo lirski u odnosu na sliku propadanja starog papira. Smrad kontejnera za smeće svima nama koji punimo novinske stranice ne bi nikada smio izaći iz nosa. Taj smrad najbolje je cjepivo protiv vrlo raširene bolesti dizanja nosa u nebo gdje tražimo samo uzvišene i visokoumne teme i teze od prvorazrednog značaja za državu i naciju, ako ne i čitav svijet.
Već je dulje vrijeme postalo nepoželjno spominjati ljude koji kopaju po kontejnerima, naše sugrađane koji svaki dan uranjaju u taj smrad i kopaju po našem otpadu. Ti su siromašni ljudi proglašeni za lošu stilsku figuru, populističku i demagošku floskulu, banalnu socijalnu fusnotu. Ali, nitko od nas njih nipošto i nikada ne smije zaboraviti.
Naravno, ne živi čovjek samo o kruhu. Mi koji sijemo samo slova i koji kruh niti mijesimo niti pečemo prvi u to moramo vjerovati. Ali, ljudi gladni kruha podsjećaju nas da se ništa od onoga o čemu mi govorimo i pišemo ne jede. Gladan čovjek jednako je gladan ma koliko se mi uzbuđivali oko prošlosti i budućnosti nacije, države ili kulture. Gladnom je čovjeku svejedno kojim su pismom ispisana slova na hrani i predmetima koje si on ionako ne može priuštiti. Dok se mi hvatamo za vratove oko toga što će tko, kada i kako školskoj djeci pričati o seksu, ima ljudi koji ne znaju što će im djeca danas jesti.
O tome svjedoči i vijest o otvaranju takozvane socijalne samoposluge u Vinkovcima. To je loša vijest već i zbog samog postojanja ljudi kojima je takva pomoć potrebna. Jeste li pročitali koje to obitelji prema hrvatskih socijalnim standardima spadaju u tu ugroženu kategoriju koja će se moći opskrbljivati na tom mjestu? To su one obitelji kojima je mjesečni prihod manji od 500 kuna. Pet stotina kuna! Znači sa šesto se već može progurati. Užas.
Ali, ta je vijest i dobra zbog onih koji nisu ravnodušni, zbog onih koji su se pobrinuli da nakon Rijeke i Zagreba i Vinkovci dobiju jednu takvu točku ljudske solidarnosti. U ovom slučaju to je udruga koja se zove “Mladi protiv gladi”. Oni ne zaboravljaju i oni mare za ljude koji su gladni. I oni znaju da se gladne ne može nahraniti ni hrvatstvom, ni vjerom, ni ideologijom, ni ovim ili onim svjetonazorom.
Ali, ti samozatajni samaritanci trenutačno su čuvari duše i grada, i naroda, i crkava, i stranaka kojima pripadaju. Oni su čuvari duše i nas koji o njihovoj ljudskosti možemo barem pisati. I moramo, više nego o bilo čemu drugom.