Zamislite da nekom okretnom poduzetniku na raspolaganje stavite oko milijun hektara neobrađene zemlje, korpus od 350 tisuća nezaposlenih radno sposobnih ljudi te stručno znanstveno znanje potrebno da se proizvodnja pokrene. Dodajte tome i povoljan pristup infrastrukturi – cestama, prugama, skladišnim centrima, energiji te velikim količinama pitke vode. Neka bude tu i opcija dobivanja jeftinijeg kapitala – putem subvencioniranih kredita. Koliko dugo bi tom poduzetniku trebalo da te resurse pretoči u konkretne projekte, počne stvarati dodanu vrijednost, otvarati nova radna mjesta i kreirati gospodarski rast?
Sve te resurse danas zapravo u svojim rukama drži hrvatska Vlada, a ideja da ih pokuša aktivirati poprilično je stara. Veliki britanski ekonomist John Maynard Keynes još je 1928. zapisao: “Pokrenimo se i koristimo svoje neiskorištene resurse kako bismo povećali svoje bogatstvo. Smiješno je reći kako si ne možemo priuštiti takav razvoj, dok nam ljudi i strojevi stoje nezaposleni. Priuštit ćemo si ga upravo s tim ljudima i strojevima.” No, u Hrvatskoj milijun hektara zemlje stoji zapušteno, stotine tisuća ljudi čame na burzi, ceste i željeznice u gubicima su jer je na njima slab promet, goleme količine pitke vode istječu u more, a devet od deset voćnih ili povrtnih plodova koje domaći građanin pojede dolazi iz uvoza.
Ta rudimentarna nesposobnost Hrvata da mobiliziraju resurse koje imaju, pa čak i kad se radi o proizvodnji bazičnih egzistencijalnih dobara kao što su hrana i energija, zapravo je temeljni deficit društva u kojem živimo. Godinu dana nakon što je upravljanje državom preuzela Kukuriku koalicija, nijedan značajniji uspjeh u boljem iskorištavanju tih resursa nije postignut, i to je, ustvari, najrealnija ocjena prve godine mandata nove vlade. Dakako, za taj neuspjeh moglo bi se naći jako puno olakotnih okolnosti, no nijedna ne može biti i opravdanje.
Temeljna zadaća, pa i sam smisao postojanja Vlade neke države, jest da korištenjem resursa koji su joj građani dali na upravljanje, te moći odlučivanja za koju su je građani ovlastili – tim građanima osigura što bolji standard života. Javne službe – birokracija, diplomacija, zdravstvo, obrazovanje, vojska, policija – tek su sredstva ostvarivanja tog cilja. Hrvatski građani za njih, valja to reći, plaćaju visoku cijenu. Hrvatski građani, u prosjeku, godišnje 160 dana rade samo da bi otplatili svoja davanja državi. Nedavno istraživanje Hypo banke tako, primjerice, pokazuje kako za godišnju neto plaću od 24 tisuće eura hrvatski radnik mora zaraditi više od 50 tisuća, dok Poljak, Srbin ili Bugarin za istu plaću državi plaćaju 15-ak tisuća eura manje. Usto, plaćamo i drugi najveći PDV u Europi, pa za svaki proizvod ili uslugu koju kupimo državi dajemo još četvrtinu njezine ekonomske vrijednosti. Posebne poreze i davanja teško je i pobrojiti.
No, imamo li pravo biti zadovoljni onime što dobivamo za taj novac? Pravosuđe nam je notorno loše, kvaliteta visokog obrazovanja po nedavnom međunarodnom istraživanju svrstano na 44. mjesto od 48 razvijenih zemalja, policija je neefikasna, oružane snage bez ključnih resursa, zdravstvo kontinuirano pod pritiskom golemih dugova, a birokracija, umjesto poluge za razvoj, njegov veliki kočničar. Po kriteriju ‘vrijednosti za novac’ položaj hrvatskih građana nije se promijenio i Vlada tu neosporno snosi odgovornost. Veliku, ali ne i potpunu. Jer, dok se najavljuje građanski neposluh zbog uvođenja zdravstvenog odgoja u škole, kako to da nitko neposluh nije iskazao obrađujući neku od brojnih zapuštenih oranica u državnom vlasništvu?
ma o kojem uspjehu je ric..ma niti o pokusaju..sto je jos zalosnije..