Nijemcima zbog Libije izolacija u EU i NATO-u

Bilo bi zanimljivo znati čita li njemački ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle Le Monde ili Nouvel observateur? Nakon njegove iznenađujuće odluke da ne sudjeluje u akciji zapadnih saveznika protiv libijskog diktatora Gadafija, ti listovi otvoreno pišu da je taj potez pokazao “neozbiljnost”, pa čak i “nezrelost” njemačke vanjske politike. Naravno, situacija je ozbiljna. Libijska se “džamahirija” raspala.

Gadafijeva država zapravo više ne postoji. U prvi plan stupila su međusobno suprotstavljena plemena, ona “progadafijevska” i ona druga, dok je istodobno drugi grad po veličini Benghazi postao središte snaga koje žele srušiti vlast pukovnika Gadafija. Hoće li se Somalija preseliti na obale Sredozemlja? Hoće li zaljev Sirta, inače gadafijevska plemenska baza, postati novi Puntland na Sredozemlju? Zbog neposredne blizine to bi za Europu, ali i primjerice za hrvatski turizam, bio najcrniji scenarij. Njemačka, koja je ne samo vodeća gospodarska sila Unije, nego je i članica Vijeća sigurnosti, to očito tako ne vidi. Ili ne želi vidjeti. Berlin je glasovao protiv odluke UN-a kojom je odobrena vojna akcija protiv libijskog diktatora.

Tako se Njemačka našla u neželjenu društvu s Rusijom i Kinom, dakle na suprotnoj strani od svojih zapadnih saveznika. Da je Guido Westerwelle bio nešto iskusniji diplomat, mogao se lako izvući iz škripca. Mogao je glasovati za akciju UN-a, a onda odbiti sudjelovanje njemačke vojske u operacijama. Ovako je izazvao podjele na domaćoj političkoj sceni, a Njemačku gurnuo u izolaciju. Za kancelarku Merkel gaf s Libijom već je sada prerastao u diplomatsku katastrofu. Ali nije kriv samo Westerwelle nego i sama premijerka, koja ga je podržala. Vojni je pothvat protiv Gadafija rizičan, jer sami zračni udari bez upotrebe kopnenih snaga neće mnogo promijeniti. A upotreba kopnenih snaga mogla bi dovesti u “drugi Afganistan”, a od toga se njemačkim političarima, koji ovise o volji svojih birača, diže kosa na glavi. Međutim, procesi u vanjskoj politici ne mogu se prosuđivati isključivo prema njihovu svršetku i onda iz toga izvoditi zaključke.

Mogli bismo formulirati i ovakvo pitanje: što će biti ako vojna akcija protiv Gadafija uspije, a Njemačka, ključna europska zemlja, izjasnila se protiv pothvata zapadnih saveznika, čak nije ni sudjelovala u njemu? Bio bi to velik poraz njemačke vanjske politike, možda najveći od samog osnutka Savezne Republike 1949. Kancelarka se sada nalazi na udaru kritike iz vlastitih redova. Predsjednik vanjskopolitičkog odbora demokršćanskog CDU/CSU-a Ruprecht Polenz otvoreno je u parlamentu kritizirao i nju i njezina ministra jer nisu uspjeli sačuvati Njemačku od vanjskopolitičke izolacije. Isto je rekao šef parlamenta Lammert. Umjesto toga inicijativu je preuzela Francuska, a francusko vodstvo uvijek živcira Nijemce. Njemačka vanjska politika još se od ujedinjenja nalazi pod budnim okom zapadne javnosti. Još 2003. tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer protivio se intervenciji u Afganistanu. Ali je istodobno upozoravao svog šefa Schrödera na opasnost od njemačke izolacije.

Nekoliko godina kasnije Bushova invazija na Irak naišla je kod Nijemaca na posvemašnji otpor. Ali ni tada nije prijetila izolacija, jer je Berlin na svojoj strani imao Francuze, što danas nije slučaj.