Nikad čuli za Ovčaru!

U mnoštvu neočekivano slabih rezultata državne mature niz podataka iznenađuje. Posebno je začuđujuće velik postotak maturanata koji malo ili pak ništa ne znaju o ratnom Vukovaru. Još je neočekivanije da čak 39 posto maturanata nije ni čulo za Ovčaru! Zašto su maturantski rezultati općenito lošiji nego što se očekivalo, naoko je problem resornog ministarstva. Znanje, odnosno neznanje o Vukovaru, također. No, jesu li maturantski rezultati samo problem mjerodavnog ministarstva? I mogu li se Vukovar i vukovarska ratna priča tretirati s jednakim povijesnim i emocionalnim odmakom kao druge povijesne, a nenacionalne teme? Da ni dvadeset godina nakon Ovčare nije na toliki postotak vjerojatno budućih hrvatskih akademskih građana preneseno osnovno znanje o tome tragičnom toponimu nacionalne memorije, doista je nevjerojatno. Pa i žalosno.

U vremenu, i u svijetu, u kojem vlada idolatrija budućnosti, prošlost sve manje vrijedi. Pa je vjerojatno tako i s Ovčarom. U ime te obogotvorene budućnosti, preporučljivo je zanemariti, pa i zaboraviti prošlost. Da gotovo četrdeset posto maturanata ne zna za Ovčaru, kao tragično mjesto najnovije hrvatske historije, govori samo po sebi o nacionalno “poraznom stanju fakata”. I budi skepsu i u neku osobito izglednu budućnost ovoga naraštaja. Jer, ne znači da znati prošlost automatski znači i biti njezinim taocem; zatvoren za budućnost.

Dapače. Ni Vukovar ni Ovčara nisu neka elementarna nepogoda u hrvatskoj prošlosti. Sve je tu imalo svoje uzroke i svoje posljedice. Ako se znaju uzroci i razlozi vukovarske tragedije, to u isti mah ne znači da se mora biti i protiv “budućnosti regionalne suradnje”. Ali baš u ime budućnosti nužno je znati što je bilo u prošlosti. Osobito u Vukovaru i na Ovčari. A dogodilo se zlo i zločin, po korijenima i naravi, sličan onome u negdašnjoj Njemačkoj, o kojemu također tko zna koliko znaju naši maturanti.

Znajući da su na pustari, zvanoj Ovčara, zakopani pobijeni hrvatski branitelji, ranjenici dovezeni iz vukovarske bolnice, beogradske novine pišu da tamo “nisu zakopane nikakve ustaše”, nego samo lešine pasa, mačaka, svinja i štakora, dovezenih u pustopoljinu “nakon deratizacije Vukovara”. U toj se vukovarskoj pustari dogodio zločin po istoj mentalnoj matrici kao što se prema “rasno nečistima” provodio za vrijeme hitlerizma. Za SS-ovce to i nije bila stvar ideologije, “nego čistoće i higijene”. Za njihove nastavljače pedeset godina kasnije, također. Njima Ovčara nije zločin, nego samo “deratizacija”! Ako i u Hrvatskoj nestane sjećanja na taj zločin, i na prirodu toga zla, neće to ujedno značiti i lagodni ulazak u neku blistavu budućnost. Jer, potisnuta, neprevladana prošlost, često se pretvori u traumatičnu budućnost. Jednako i kod pojedinaca i kod naroda. Ako već naši susjedi krivotvore Ovčaru, moraju li i naši mladi u ime neke “regionalne budućnosti” vjerovati da su na Ovčari zakopane ovce?

Naši se maturanti ne sjećaju ni Vukovara, ni Mile Dedakovića Jastreba, ni Blage Zadre, ni naših zajedničkih strepnji za sudbinu opsjednutog, nepokorenog grada, niti pamte glas Siniše Glavaševića..., no ako im ni u školi ne kažu što se u Vukovaru nekoć zbilo, onda je upitna i budućnost ovoga naroda.

O nacionalnoj prošlosti ne moraju znati da bi nekoga mrzili, nego da ne bi bili žrtvama njezina krivotvorenja. Ne budu li je pamtili i prenosili kako se ona doista dogodila, ona će postati plastelinom koji svatko oblikuje po svojoj volji. Postotak maturanata koji nemaju pojma što je Ovčara iduće bi školske godine mogao biti još i veći. U skoroj bi budućnosti pak Vukovar mogao postati samo grad na Dunavu i Vuki, a Ovčara, tko-zna-što u njegovoj blizini.