Jedan prijatelj iz Beograda nedavno me podsjetio na svojedobno vrlo popularnu knjigu “Razgovori s krvnikom” poljskog pisca i novinara Kazimierza Moczarskog. Brzo sam je i lako našao u jednom zagrebačkom antikvarijatu (superknjizara.hr!) i već se danima od nje ne odvajam. Ali, točnosti radi i zbog onih koji će knjigu i sami potražiti, odmah napominjem da hrvatsko izdanje knjige koja se na poljskom zove “Razmowy z katem” ne postoji. Srećom, kao i kod beogradskih uličnih prodavača tako i u hrvatskim antikvarijatima još uvijek zna iskrsnuti poneki primjerak srpskog prijevoda Ilije Marinkovića koji je 1979. godine objavila beogradska Prosveta pod naslovom “Razgovori sa dželatom” ispod kojeg ime autora piše onako kako se čita: Kažimjež Močarski. Tako ćete knjigu lakše naći i u katalozima hrvatskih knjižnica.
Evo, baš gledam na internetu, ima u zagrebačkim knjižnicama još uvijek dosta primjeraka, a jedna je u Dubravi trenutno čak i posuđena.
Perfidni staljinisti
Ta uistinu prosvjetljujuća knjiga vrlo jasno, jednostavno i precizno opisuje nastanak, uspon i pad nacizma kroz prizmu jednog života ispričanog među trojicom zatvorenika koji su 225 dana dijelili zatvorsku ćeliju.
Kazimierz Moczarski (1907 - 1975) pridružio se već 1940. Domovinskoj vojsci, jednoj od najsnažnijih grana poljskog pokreta otpora njemačkoj okupaciji. Ali, ni sve zasluge stečene u borbi protiv nacista Mocsarskog nisu spasile od zatvora nakon rata. Već u kolovozu 1945. zatvoren je zbog građanskih demokratskih političkih nazora koje je bilo teško uskladiti s novim oblikom komunističko-sovjetske diktature i okupacije u Poljskoj. U nešto dulje od deset godina robije Moczarski je preživio i grozna mučenja, ali u zloglasnom varšavskom zatvoru Mokotów za njega su smislili i jedan naročito perfidan oblik psihološke torture i poniženja.
Nakon šest godina borbe s Nijemcima i nacistima i perom i bombama, ovog su poljskog rodoljuba smjestili u ćeliju skupa s dva njemačka SS-ovca optužena za ratne zločine. Podoficir Gustaw Schilke bio je sitna riba i u zapisima Moczarskog postat će čak prilično simpatičan lik. Ali sporedan. Glavni je bio general Jürgen Stroop, nacistički glavešina koji se do kraja rata uspeo do samog vrha civilnih i vojnik formacija SS-a. Premda ga je na smrt već 1947. bio osudio američki vojni sud u Dachauu, Stroop je izručen Poljskoj gdje mu je prva točka optužnice bila gušenje ustanka u Varšavkom getu u proljeće 1943. Stroop je naredio da se čitav geto raznese, spali i sravni sa zemljom. U višetjednoj akciji kojom je osobno zapovijedao ubijeno je više od pedeset tisuća Židova, a na ruševinama su se kasnije nastavila i masovna strijeljanja Poljaka. Osuđen još jednom na smrt, Stroop je 1952. obješen u Varšavi. Ali, u vrijeme njihovog zajedničkog boravka u zatvoru, Stroop je uživao u povlasticama o kojima je Moczarski mogao samo sanjati: osim dvostrukih generalskih zatvorskih obroka smio je od obitelji primati pisma i pakete te držati u ćeliji vlastite knjige.
Pretvoriti perverziju i krajnji sarkazam staljinističkih isljednika u neprocjenjivo vrijedno životno iskustvo i genijalnu knjigu mogao je samo veliki čovjek kakav je očito morao biti Kazimierz Moczarski. Ostavivši vlastitu nesreću potpuno po strani Moczarski prepričavajući Stroopov život i svoje razgovore s njim vrlo uvjerljivo rekonstruira mehanizam ispreplitanja jedne velike zločinačke volje i ideje sa životom i sudbinom jednog takozvanog malog, običnog čovjeka. Na jednoj je strani dobro organizirana banda koja svoje zločinačke namjere i narav sjajno prikriva histeričnim rodoljubno-huškačkim talambasanjem. Na drugoj je strani čovjek čiji romantični nacionalistički zanos prilično lako preraste u voljno sudjelovanje u zločinu i podjeli plijena, dok je savjest potpuno umirena i umrtvljena uvijek jednim te istim frazama o služenju domovini i narodu.
Stroop je bio sin malog šefa male policije u maloj kneževini Detmold-Lippe, gorljivi njemački rodoljub i veteran Prvog svjetskog rata razočaran koječime u vlastitom životu i svijetu oko sebe. Ali, iz knjige Moczarskog savršeno je jasno i to da je Stroop bio vrlo neobrazovan i glup čovjek što ga je činilo savršenim kandidatom za napredovanje u tom nakaznom sustavu utemeljenom na njegovanju iracionalne mržnje i poticanju nasilja. Za razliku od Moczarskog, Stroop nije poznavao ni njemačku, a kamoli europsku kulturu. Koliko god je prezirao knjige, toliko je savjesno i strastveno gutao i pamtio nacističke pamflete. Jedino “kulturno” što je pokupio iz te propagande bila je ljubav prema Wagnerovim operama. Naravno, zbog sasvim pogrešnih razloga.
Patološko stanje duha
Stroop je u zatvoru završio zato što je izgubio rat, a Moczarski je, premda u tom istom ratu pobjednik, s ratnim zločincem bio zatvoren zato što je bio i ostao slobodan čovjek. Da je podlegao mržnji, bilo prema dojučerašnjim smrtnim neprijateljima ili novim progoniteljima, tko bi mu zamjerio? Samo, tada ne bi bilo njegove velike knjige.
Malo što ljude toliko zaglupljuje kao mržnja. Ona paralizira duh i zatire kreativnost zato što se čovjek koji mrzi osjeća sigurno samo u onome što mu je poznato i samo s onima koji su mu slični. Zato mržnja sama po sebi nije ni prirodno, ni poželjno stanje ljudskog duha, nego patološka pojava koju se najlakše i najefikasnije izaziva strahom. Profiteri mržnje zato uvijek najprije šire strah koji u ljudima isključuje jednu po jednu plemenitu ljudsku osobinu: sve do sposobnosti suosjećanja i razuma. Glupost i mržnja međusobno se silno privlače i kad se zagrle nemoguće je razaznati da li netko nasjeda i odaje se mržnji zato što je glup, ili mu je mržnje pomutila i ugušila sve ljudsko, pa i razum. K tomu su ljudi u stanju iskreno zavoljeti svoju mržnju i ugraditi je u svoj identitet. Oni će pogrdne rečenice o mržnji doživjeti kao osobnu uvredu i meni je takvih ljudi osobito žao, ali bio bih glup kada ih se ne bih i bojao. Jednom kad mržnja i glupost prevladaju, padaju glave.
Stroop ni onda kada se iznad njegove glave već njihala omča nije pomišljao da su on, njegova partija, Njemačka i Führer možda ipak u nečemu pogriješili, osim što su prema neprijateljima bili preblagi. Na stratište je otišao vojnički poslušno i mirno, s čvrstim uvjerenjem da su za poraz Njemačke krivi židovi, masoni, komunisti i jezuiti. Da, baš kao što je i Poljska 1939. prva napala Njemačku. Ili kao što homoseksualci evo samo što nisu zaveli teror i diktaturu u Hrvatskoj nad mirnom obiteljskom katoličkom većinom. Slaba je utjeha što mržnja iscrpljuje ljude pa prije ili kasnije prođe, jer glupost sama od sebe ne prolazi nikada, a pravo glasa ima.