Utakmica je završila a nije izbio rat između Hrvatske i Srbije. I ne samo to, nema mrtvih i ranjenih, a tek je privedeno nekoliko \"veselih\" navijača.
Neki će nogometni higijeničari ipak vrištati do neba što se fućkalo srbijanskoj himni i sporadično skandiralo ubij Srbina. Pritom ih uopće neće biti briga što je takav doček susjeda bio očekivan i što je čak i takav puno bolji nego kada igraju neki drugi europski rivali. Uostalom, čak su neki srbijanski igrači izjavili da atmosfera i nije bila tako loša. Tvrde da im je bilo puno gore u Makedoniji, a da bi Hrvatima bilo puno gore u Srbiji. Ako se žele potpuno sterilizirati nogometne utakmice, onda je najbolje da se ubuduće igraju pred praznim gledalištem.
Bolje je da se niske strasti kanaliziraju preko stadiona, nego da postanu dio naše svakodnevice. Sjetimo se da se i u komunizmu na utakmicama moglo govoriti ono za što se u normalnim okolnostima dobivalo po nekoliko mjeseci zatvora. Nogomet je da parafraziramo Clausewitza, uvijek bio nastavak društvenog konflikta drugim sredstvima.
Kao što je bilo normalno da Haaški sud postoji samo za prostor bivše Jugoslavije, tako je sada postalo normalno da Hrvati i Srbi budu politički korektni kao nitko u Europi. Bilo bi lijepo da je tako, ali to je nemoguće. Bilo bi lijepo i da su svi hrvatski Srbi navijali za Hrvatsku, ali je i to, ako smijem napisati, nemoguće. Bilo bi lijepo da je čovjek čovjeku brat, da nema nasilja, ubijanja, pljački i nepravdi. Svejedno se sve to događa. Ali kako zbog toga nećemo odustati od života i civilizacije, tako zbog zvižduka i poneke uvrede nećemo odustati od nogometa.
Lijep komentar. Bravo g. Curic.