Nogometaši NK Karlovca ući će u našu povijest. Ne po nekom izuzetnom sportskom rezultatu, nego po svome štrajku. Ono što je normalno već u svim društvenim područjima dogodilo se i u nogometu. Ako je i štrajk u nogometu posredni pokazatelj opće krize u državi, onda je država zaista “u banani”. Kada novca nema ni u nogometu, tada ga vjerojatno nema ni drugdje. Država u kojoj i nogometaši štrajkaju sigurno je u gabuli. Nogometaši ne štrajkaju čak ni u Grčkoj, koja je valjda dužna i kapu s glave, ali eto, štrajkaju kod nas. Kriza u cijelome društvu došla je i do nogometa, zahvatila i njega.
Karlovački nogometaši već mjesecima ne dobivaju plaće. I nisu jedini takvi u prvoj nogometnoj ligi. U Šibeniku je još i gore. Zahvati li, nakon Karlovca i Šibenika, štrajk i druge klubove, uskoro bi, osim valjda Dinama i Hajduka, mogla štrajkati i cijela nogometna liga. Jer novca je očito sve manje. I u državnoj blagajni i na klupskim računima. A kako će novca i biti u ovakvom bezveznom nogometu, sve jadnije države? S jedne strane, na utakmicama se nema koga ni što gledati, a s druge strane, ni novca za platiti. Koliko danas ljudi dolazi na nogometne utakmice? Sigurno barem deset puta manje nego prije rata. No to i nije neki valjani parametar. Nekada je bilo i više novca i puno više dobrog nogometa. Pa i štrajkajući je NK Karlovac nekoć, dok je bio u Zagrebačkoj zoni, imao valjda jednako gledalaca kao i danas, kada je u I. hrvatskoj ligi!
Da se u Hrvatskoj igra bolji nogomet, i gledatelja bi, usprkos oskudici, sigurno bilo više. Ovako – tko će gledati dosadni nogomet i još platiti za lošu zabavu? Hrvatski je nogomet u većoj i duljoj krizi nego Hrvatska. Njegovo klizanje nadolje počinje zapravo već nakon svjetskog prvenstva u Francuskoj, tj. od 1998. Otad naš nogomet živi na tantijemama Ćirine reprezentacije. Klupski nogomet bez najboljih igrača, koji su otišli u strane klubove, postaje nakon toga sve lošiji. Pravih je igrača sve manje, gledalaca također. Tada je bila prilika da Hrvatski nogometni savez postavi nove temelje našega nogometa, da njegovu budućnost isplanira dugoročno i strateški. Možda se već poslije Francuske na uzgonu nacionalne euforije moglo učiniti bitno što bi onemogućilo slučajeve poput karlovačkog.
Da je novcem zarađenim u Francuskoj HNS, npr., odlučio osnovati petnaestak regionalnih nogometnih centara i dati novac da se sagrade stadioni gdje su neadekvatni, i sve drugo što uz njih ide, već bi to bila solidna osnova za nogometnu ligu i za nogometnu budućnost. HNS je nominalno mogao biti vlasnikom tih centara i njima pripadajućih klubova, a onda prodajom njihovih dionica privući u njih ulagače. No, HNS je sve prepustio stihiji, a ona dovela do sulude nogometne lige u kojoj je godinama jedini favorit Dinamo, a svi drugi klubovi, manje ili više – pikzibneri. Rezultat takvog nakaradnog odnosa i takvoga natjecanja jest napokon Dinamo u Europi, ali k’o stara kanta za nabijanje. Jednako apsurdna, ako ne i apsurdnija, jest činjenica da HNS tolike godine nije sagradio kamp za reprezentativce nego radije Slovencima plaća Čatež!
Još na Europskom prvenstvu u Austriji s Turskom proigrali smo i mnoštvo tantijema dobivenih u Francuskoj. Otad ni reprezentativni nogomet više nije mogao zaklanjati i skrivati sve felere i mane Hrvatske nogometne lige. Niti je malobrojna nogometna publika mogla ulaznicama namirivati barem djelić klupskih potreba. Štrajk nogometaša Karlovca samo je krajnji izraz lošega stanja. HNS i nije puno učinio da nagomilani nogometni nemar ne eskalira na krajnji način. Nogometu nužne reforme nisu na vrijeme provedene i sve je išlo od lošega ka gorem. Klupska oskudica i današnji štrajkovi nisu samo posljedica lošega prvoligaškoga nogometa nego i problematičnoga vođenja. Zapravo, manjka dugoročnoga mišljenja, nedostatak strategije. U zemlji gdje se strateški ne razmišlja ni o mnogo ozbiljnijem, ništa čudno da ga nema ni u nogometu. Ali ništa čudno ni što nam je ovakav, tj. nikakav.
pa kakav može biti kad ga vode dobro uhljebljeni fosili koji ne vide dalje od nosa. Koliko imaju razuma i pameti vidi se po stanju u nogometu.Naše talente lokalni močnici rasprodaju za osobno bogačenje a kupuju smeće. Paralelno sa tim naša djeca stagniraju jer prioritet imaju ovi kupljeni dođoši a koliko oni vole klub u koji su došli ne treba ni pitat. Zato dinamovci i puše po 5-6 komada po utakmici jer su se ovi slomili od žara za klubom koji ih je odgojio. Nogomet danas služi samo za nekoliko Mamića da bi se mogli bogatit i ništa više. Pa nisu ljubitelji nogometa budale ?????