Nogomet – maska politike

Ne prođu li naši nogometaši dalje, vjerojatno šef Hrvatskog nogometnog saveza, izbornik i igrači i ne znaju što to znači za navijače, putničke agencije i pivsku industriju. A napose za politiku. Što bi za nacionalno raspoloženje, za ukupno „stanje nacije“, značio neodlazak nogometaša na Europsko prvenstvo, nogometaši možda i ne misle, no političari bi trebali. Ne odu li naši nacionalni manekeni tamo kamo su nakanili, nanijet će štetu i sebi i Hrvatskoj. Sebi – igračku i novčanu. Zemlji – psihičku, a možda i političku. Neraspoloženje i frustracije „navijačkoga plemena“ zbog mogućega neuspjeha mogu se lako preobraziti u nešto drugo. U drugi tip nezadovoljstva, koji vlasti ne bi bio po volji. I inače nezadovoljni puk mogao bi se pretvoriti u masu nezadovoljnu vlašću. Zato Slaven Bilić i ne htijući možda ima šansu određivati masovno raspoloženje u Hrvatskoj. Pa možda i ono o kojemu će ovisiti i sama vlast.

Slaven Bilić imao bi mogućnost pozitivno utjecati na opće raspoloženje nacije kada bi i sam bio u boljoj situaciji, kada i on ne bi ovisio o hiru sudbine. Dugo se činilo da mu je sudbina sklona, pa čak i da je njezin miljenik. Sve do kobne austrijske utakmice s Turskom kada mu je sreća hirovito okrenula leđa. Izgubio je već dobivenu utakmicu kada se iz izbornika pretvorio u navijača. Čim se iz odgovornoga i ozbiljnoga izbornika pretvorio u neozbiljnoga navijača, prestao je biti mezimac sudbine. Od Austrije počinje ne samo Bilićev nego i reprezentativni pad. Nakon toga zapravo ništa bitno i nisu polučili. Izbornik je više bio reklamni maneken nego nogometni selektor. Više roker nego trener. Tipično hrvatski: kada ti u nečemu krene, umisliš da možeš i nešto deseto. Ili da si netko drugi nego što jesi. Ako si Slaven Bilić, onda si to glavom i bradom – a ne Pepe Guardiola!

U zemlji koja kronično oskudijeva u uspješnima i sposobnima Bilić je vrlo brzo postao cijenjen, pa i uzorit. No kako u nas postoji i trajni manjak prave mjere, još je i brže postao precijenjen. Došlo se čak i do idolatrije pa tako čak i sada, kada se sasvim razložnim čini i pitanje Bilićeva ostanka na mjestu izbornika, predsjednik HNS-a, trajni Vlatko Marković, laskajući valjda i sebi i izborniku, medi: “Bilić je trenerski genij, nema ostavke“! Još samo da Marković i druge uvjeri u Bilićevu “genijalnost“ pa da i izbornik postane dugovječnim kao i predsjednik. No bez plasmana na Europsko prvenstvo u svakoj bi nogometnoj i demokratskoj zemlji upitnima postali i izbornik i predsjednik. Reprezentacija svojim rezultatom može od neugodnosti zaštititi nogometnu vlast, tj. obojicu. A vjerojatno i političku vlast.

Princip da nitko nije vječan trebao bi jednako vrijediti i u nogometu i u politici. Jer ljudi se s vremenom istroše ili naprosto dođu, što se kaže, do granice vlastite nesposobnosti. Smjenjivost bi i u Hrvatskoj trebalo biti prirodno demokratsko načelo. Ali bez miješanja nadležnosti, tako da, primjerice, političari ne mogu smijeniti nekog sportskog izbornika. Ne poluči li Slaven Bilić ono što se od njega očekuje, vlasti bi to moglo škoditi, ona se zbog toga može pjeniti, ali ga ne može smijeniti. Ako Bilić ne uspije, ne mora se biti političar na vlasti pa da mu se zaželi sretan put. Uspjeh reprezentacije nije i uspjeh vlasti i politike, ali ga i one vole svojatati, pa se njime i pokrivati. Uspjesi sportaša popravljaju pučko raspoloženje. A kad je narod raspoložen, i vlasti je lakše. Mrzovoljni puk jamra ne samo protiv nogometaša i protiv izbornika nego i protiv vlasti. Pogotovo protiv one koja ne pobjeđuje. Narod ni u sportu ni u politici ne voli gubitnike. No u politici ih lakše podnese, ako se barem u nogometu pobjeđuje. Nogomet može biti maska politici, pa i onda kada nisu poklade.