HDZ Jadranke Kosor nekoć je snubio članove obitelji stranačkoga utemeljitelja, dr. Franje Tuđmana, da se ponovno pridruže stranci, a sada ih i službeno poziva da obnove stranačko članstvo i vrate se u HDZ. Hoće li se članovi obitelji Tuđman na Mirogoju pridružiti stranačkome vodstvu pri obilježavanju godišnjice smrti dr. Tuđmana ne zna se, ali zna se da će, što izbori budu bliži, stranačke želje za druženjem s obitelji Tuđman vjerojatno biti sve izraženije. Vjerojatno HDZ-ovo vodstvo pretpostavlja da bi to približavanje glasači mogli honorirati. U HDZ-u, kada ne znaju što bi, onda proglase „povratak izvornome Tuđmanu“. To im se čini kao neko izborno jamstvo.
Kada je Ivo Sanader drmao HDZ-om, bio njegovim neporecivim šefom, a svi današnji HDZ-ovi čelnici, u njega zadivljeno gledali „k’o u boga“, HDZ je bio „detuđmaniziran“ sve do stranačke čistačice. U „Središnjici“ samo što nije bilo zabranjeno i slovo T! Tada je Tuđman bio staro čangrizalo koje bi završilo u Haagu! Kada je „naš Ivo“ otišao a da svojim posilnima nije rekao zašto, oni su se uvrijedili i smeteni danima obezglavljeni glavinjali. Onda su se, videći da se ne vraća, ohrabrili i razljutili, proglasili ga kukavicom i izdajicom, gnjevno ga izbacili iz stranke. I nakon što su Sanadera politički defenestrirali, sjetili se da im je stranku osnovao Tuđman! Sada se ti isti šutljivci, sanaderovci i prevrtljivci, kane vratiti „izvornome Tuđmanu“!
Što je danas za hadezeovce još „izvorni Tuđman“, tko će znati? No vjerojatno mudro vodstvo računa na pučku nostalgiju, sentimente i na sjećanja. Jer uz dr. Franju Tuđmana najvećma se veže ideja hrvatske države, ratna pobjeda, neovisnost državne politike, patriotizam i osjećaj nacionalnoga ponosa. Postsanaderovski se HDZ, pozivanjem Tuđmanovih i na Tuđmana, očito želi iznova proglasiti baštinikom i nastavljačem te tradicije i čuvarem sjećanja na nju. Koliko je to iskreno, a koliko politički lukavo, etički je problem, odnosno politički problem onih koji kane glasati za HDZ. S proklamiranim povratkom Tuđmanu HDZ računa na nove političke bodove. Ali sa starim kadrovima nije baš izgledno računati na nove bodove.
Makar se na Mirogoj nosilo kola vijenaca. Jer, imati kao skrušene nosače tih mirogojskih vijenaca stranačke prvoborce – Andriju Hebranga, Luku Bebića, Ivana Jarnjaka i Vladimira Šeksa, mnogim mogućim glasačima i neće biti dokazom da se u HDZ-u događa nešto novo, nego da je to zapravo „vječno vraćanje istog“. Hebranga, kao stranačkoga kvazi desničara, koji uporno brani neobranjivo. Bebića, koji „s tri padeža“ predsjeda Saborom. Zagorskoga mudrijaša, Jarnjaka. I đavoljega odvjetnika, Šeksa. Svi su oni odano i revno služili Tuđmana. Potom, prisezali Sanaderu. A sada svoju odanost svjedoče Jadranki Kosor, čija slika ukrašava stranačke skupove.
Svi koji su nekoć zadivljeno gledali u Sanadera, danas još očaranije gledaju u nju. I svi će je se valjda jednako zdušno, krene li joj gore, odreći, kao i Sanadera. Ako su za Sanaderove vlasti šutjeli o Tuđmanu, kojega su prije slavili, onda i sadašnja stranačka predsjednica ima razloga za oprez. Možda je premijerkino iskanje potpore obitelji Tuđman dio toga opreza, traženje još jednoga oslonca i uporišta. Možda je to i posljedica spoznaje da se na stari način i sa starim kadrovima ne može, a da za novo i za nove treba imati i biračku i političku, a, uz to, i „moralnu podršku“. Pridobiti Tuđmane vjerojatno je dio toga stranačkoga plana.
Ako se pridobije njih, vjerojatno se računa da će se za njima povesti i drugi, sjetni na pokojnoga predsjednika i na „Tuđmanovo vrijeme“. Prije se u HDZ-u mislilo, ili moralo misliti, da je to vrijeme nepovratno prošlo. Sada se, pozivom obitelji Tuđman, očito želi prizvati sjećanje na to vrijeme, obnoviti nostalgiju na nj.
Nakon Tuđmana hrvatskom politikom upravljaju inozemne obavještajne službe. Po smrti predsjednika Tuđmana sve moguće strane službe otpočele su operacije kojima je cilj bio dovesti na bitna mjesta ljude sklone \'suradnji\'. Na čelu svih njih bile su SAD i Velika Britanija. Ovaj dvojac ili ako ih obično zovu \'dva brata\' ozbiljno su prionuli poslu ... U to vrijeme američki veleposlanik u Hrvatskoj bio je William Montgomery. Sjedinjenim Američkim Državama zadaća izabiranja među hrvatskim političarima, u potrazi za najboljim kandidatom tj onim koji im ne će praviti poteškoće prevelikom samostalnošću, nije bio osobit problem. Montgomery je početkom 2000 imao susrete s osam ljudi iz samog vrha HDZ-a (Valentić, Granić, Hebrang, Sanader te još četvoricom) i postavio im sasvim jasna pitanja: Jeste li spremni udaljiti se od hrvatske dijaspore? Jeste li spremni napustiti Hrvate u Bosni? Jeste li spremn koalirati sa strankom hrvatskih Srba? Na ova pitanja gotovo svi su ispitanici odgovarali niječno. Nikica Valentić je, sjeća se jedan suvremenik, rekao veleposlaniku Montgomeryju \'da mu ne pada na pamet visjeti naglavačke sa svjetiljke na Jelačićevom trgu\' što je ovaj doživio kao dobru šalu. Od svih \'anketiranih\' političara samo se jedan jedini složio sa svim pitanjima-sugestijama................ Sanader. Nakon ovoga, potpora američke politike i službi Ivi Sanaderu do samih stranačkih izbora postala je neupitna i svakodnevna. Poplava SMS poruka pred same izbore je prema riječima upućenih također koordinirana američkim sredstvima komunikacija. U predvečerje izbora Sanader je s Božom Biškupićem bio u posjetu tzv ne-vladinoj organizaciji International Republican Institute (za kojeg čak i na Wikipediji piše da ga financira američka vlada!) kada je dobio konačni \'briefing\' glede neposredne budućnosti. U mandatu ove institucije je \'interpretacija slobode u svijetu\' a što se pod time misli možda najbolje govore hrvatska stvarnost u kojoj ovaj isti Biškupić, ali sada s položaja ministra, novcem hrvatskih poreznih obveznika tiska velikosrpsku promidžbu. Kad se dođe do ovakvih informacija postaje jasno gotovo sve što se u Hrvatskoj dogodilo u proteklom desetljeću. Cjelokupna politika HDZ-a tj. Ive Sanadera svodi se na klijentelizam najvišeg ranga: radi što se od tebe očekuje i dobit ćeš sve što želiš. Što se od njega očekivalo Sanader je odlično pokazao. Uključivanje Srba u hrvatsku politiku bez obzira na što je tko od njih radio 1990-1995 i najnovije; stvaranje vijeća srpskih općina u Slavoniji, sve je to izravna posljedica Sanaderova dogovora s Montgomerryjem i američke potpore bez obzira na sve. To onda objašnjava i Sanaderovu beskrajnu nadutost i sigurnost jer je znao da dok Washington bude zadovoljan, sva njegova taština imat će prostora za bujanje. Na kraju, nemajući mjere zaglavio je ne snalazeći se više u tome kojeg služiti cara. Je li u pitanju Hypo banka i ogroman tajni račun na koji su naišle obavještajne služne Njemačke (za kojeg se pokazalo da je Sanaderov) u istragama puteva novca kojim se financiraju teroristi ili je pak Njemačkoj dojadilo raditi s čovjekom koji se nije mogao odlučiti sjedi li mu gazda u Berlinu ili u Washingtonu tek poznato je: Sanader je nestao po nalogu Angele Merkel. Nema dakle dvojbe u jednome: svi tajanstveni obrati HDZ-ove politike posljedica su Sanaderova častohleplja i apsolutnog nedostatka bilo kakvih moralnih vrijednosti koji su došli do izražaja kroz provođenje stranih interesa. Sanader je zapravo bio američki čovjek poput srednjeameričkih generala, guatemalskih pukovnika i slične faune koja je i danas neizbježni dio američke vanjske politike i diplomacije. Hrvati u BiH i Hrvati u svijetu svi su oni pali kao žrtve američkih interesa na Balkanu. Sjećamo li se svi večeri nakon izbora kad se 2003 HDZ varaćao na vlast i kad smo naivno očekivali kako postoji barem mala mogućnost za savez između HDZ-a i HSP-a? Kakve li neopisive naivnosti... Oni koji misle kako je cijelo prvo desetljeće XXI stoljeća prošlo u ozračju posve nehrvatske politike koju je provodila vlada, i više su nego u pravu. Manjak vjerodostojnosti i potpuni manjak logike u provođenju politika, čiji su okvir navedena Montgomerryjeva pitanja, nadoknađivao se viškom prijeteće drskosti Ive Sanadera.