Nova luđačka košulja

U Hrvatskoj već dugo ne vrijedi uzrečica – da je lako biti general poslije bitke. U Hrvatskoj je postalo najtežim biti general nakon bitke. Vidi se to i ovih dana, nakon Haaga, poslije traženja tamošnjeg tužiteljstva dugogodišnjih zatvorskih kazni za hrvatske generale. Budu li naši generali proglašeni krivima, Sud će revidirati krivnju za rat u Hrvatskoj, i u Bosni i Hercegovini, “prebaciti skretnicu” pisanja povijesti uzroka rata na ovim prostorima u sasvim drugom smjeru, tj. mimo činjenica, a po volji političke moći. Hrvatska se tim tužiteljskim relativiziranjem krivnje za rat, od žrtve agresije pretvara u dionika krivnje, a njezini generali od ratnih pobjednika u obične zločeste izvršitelje “zločinačkog pothvata”.
 
Da je Haag političko sudište, odavno je jasno. Da je to principijelni hram pravde i pravnoga poštenja uvjeravali su nas pak neprestance ovdašnji neformalni opunomoćenici i glasnogovornici glasovite Carle del Ponte. Ta je švicarska gospođa kod nas postala svojevrsnim likom, političkom sveticom, koju idolopoklonički štuju naše vlasti. Usprkos tome što se već vrlo brzo nakon njezina imenovanja tužiteljicom moglo uočiti da je ona tužiteljica s političkom tezom. Ugrubo, ta se teza svodi na zamagljivanje uzroka rata i krivca za rat, u konačnici na nepostojanje agresora i na neizrečenu tvrdnju o ratu “balkanskih divljaka” u kojemu “nitko nije nevin”. Osim, naravno, nedužne “međunarodne zajednice” koja ovakvom optužnicom dobiva novi alibi za svojedobno nečinjenje. Optužnice protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka potvrda su teze tužiteljice Del Ponte, nastojanja da Haag ne bude samo pravno nego i političko sudište. I izgovor za nekadašnje dopuštanje miloševićevske velikosrpske agresije.
 
Tužiteljstvo optužbom hrvatskih generala ne optužuje samo njih nego i cijeli nekadašnji hrvatski politički i vojni vrh. Ne osporava tužiteljstvo Oluju. Dapače, ona je, kaže, bila legitimna, ali da je produkt planiranog “zločinačkog pothvata”! Ne spori se Hrvatima pravo da oslobode svoju zemlju, samo su eto u tome oslobađanju pretjerali! Jer da su pritom “neselektivnim granatiranjem” prostora “Krajine” planski protjerali tamošnje Srbe. Tužitelje, sudeći po optužnici, ne zanima povijesno-političko-psihološki kontekst u kojemu su Srbi iz “Krajine” participirali u obje Jugoslavije, i u kojemu su živjeli posljednjih desetak godina postojanja SFRJ, i pet-šest godina Hrvatske, tj. do Oluje. Bilo je to življenje u dvije manje-više unitarističke države sa srpskom većinom koje je Srbima davalo osjećaj sigurnosti i premoći. Pri kraju Jugoslavije su sustavnom propagandom srpskih medija plašeni već i samom mogućnošću stvaranja samostalne Hrvatske. U toj je propagandi Hrvatska bila moguća samo kao “ustaška država”. Bila je to nakon NDH nova luđačka košulja za Hrvate.
 
Proglašenje Hrvatske bilo je povod za srpsku pobunu, za vanjsku i unutarnju agresiju, za agresiju JNA i četničkih dobrovoljaca izvan Hrvatske, i unutarnju agresiju onih Srba koji su se, zaluđeni srpskom propagandom, protivili samostalnoj Hrvatskoj, uvjereni da je to “ustaška Hrvatska”. Zato je unutarnja srpska pobuna i bila kolektivna, ostvarenje lenjinističkog načela o “naoružanom narodu”. Ta ista propaganda koja ih je zavela i zastrašila Hrvatskom kao “ustaškom državom” na televiziji je pokazivala seoske ženetine s mitraljezima u rukama, razdragane što i one “brane srpsku Krajinu”. Malo je tu bilo onih koji nisu sudjelovali, pomagali ili barem bili “moralna podrška”. Srbi u “Krajini” nisu pobjegli samo ustrašeni “neselektivnim granatiranjem” hrvatskog topništva nego i kao žrtve dugogodišnje i izluđujuće srpske propagande, koja ih je na koncu dovela do toga da su postupili po logici ptičjeg jata, tj. da svi kolektivno odu s prostora gdje su živjeli.
 
Jednostranom optužbom hrvatskih generala agresor se amnestira, a pravno se legitimira “podjela krivnje”. Budu li generali i osuđeni “za ratne zločine”, Hrvatskoj će biti ponovno navučena politička luđačka košulja.