Nova stara Bosna

Poslije (ne)shvatljive najave nekih Srebreničana da kane napustiti svoje mjesto ako se taj grad izdvoji iz RS i priključi Federaciji BiH, sada se pročulo da se i među BiH Hrvatima pojavio naum o potrebi nekog drukčijeg unutrašnjeg teritorijalnog ustroja BiH.

Nesretna država koju je najprije razorilo "bratstvo-jedinstvo", koje se pokazalo kao strašno licemjerje, međunarodni su moćnici nakon toga još licemjernije skrpali i ponudili kao privid države.

Izazivačima rata, koji su potpalili fitilj ispod "bratstva-jedinstva", dali su pola BiH, jednako kao i žrtvama njihova ludila! Tako je u krhke temelje te čudne države ugrađena nepravda, koja je moguća nova inačica nekadašnjeg ideološkog trotila "bratstva i jedinstva". Kako je BiH podijeljena ne po pravdi, nego po zatečenom stanju, tj. po onome što su zaposjeli njezini agresori, odnosno njezini branitelji, podjela je bila nepravedna i neprirodna. Pa se to valjda i s hrvatske strane u jednom trenutku poželjelo promijeniti.

Hinina vijest iz BiH, objavljena pa demantirana, glasila je da bosanskohercegovački HSP i HDZ Bože Ljubića žele da se promijeni unutrašnji ustroj BiH, da bi željeli da dođe do teritorijalne razmjene između dvije neprirodne polovice BiH, koje su međunarodni protektori podijelili u Daytonu.

Da vijest nije opovrgnuo Božo Ljubić, sigurno bi se i u Hrvatskoj i u BiH i u međunarodnim političkim krugovima počelo nagađati je li kakva udjela u toj zamisli imao i hrvatski premijer Ivo Sanader, koji je nekoliko dana prije objelodanjivanja te vijesti boravio u BiH. Vijest je glasila
da bi dio bosanskohercegovačkog HDZ-a, za koji se drži da mu je Sanader skloniji, rado da se dvije polovice BiH trampe za neke dodijeljene im dijelove.

Sominjala se i ideja da se formira Posavska županija, odnosno kanton, koji bi činile općine Bosanski Brod, Derventa, Modriča i Bosanski Šamac, u zamjenu za Drvar, Glamoč i Bosansko Grahovo, koji su se, slijedom bosanske ratne logike, našli u hrvatsko-bošnjačkom dijelu BiH.

Kako je vijest demantirana, sigurno neće ništa biti ni od moguće zamjene. Ni inače ne bi bilo sigurno hoće li do trampe doći. Da je ideja prošla, bila bi to druga faza hrvatsko-srpske trampe. Prva se već dogodila u zlosretnom Daytonu kada je hrvatska strana srpskoj ustupila Šipovo i Mrkonjić Grad, a srpska, hrvatskoj  posavski Odžak.

Da su međunarodni geopolitički stratezi postdaytonske BiH, odnosno cijeloga balkanskoga puzzlea, svojedobno dopustili da hrvatske snage uđu u Banju Luku, bila bi suvišna svaka ideja o nekoj bosanskohercergovačkoj unutrašnjoj teritorijalnoj razmjeni. Da apsurd bude još veći, u borbama za Srbima ustupljena područja poginulo je niz hrvatskih vojnika, među njima, kod Mrkonjić Grada, i zapovjednik Četvrte gardijske brigade, legendarni Andrija Matijaš Pauk.

Tom razmjenom u Daytonu hrvatska strana zapravo ništa nije dobila, a odrekla  se bosanske Posavine. Premda su u bosanskoj Posavini bili apsolutna većina, Hrvati i Bošnjaci se u nju nikada nisu vratili, za razliku od Srba, koji su se gotovo svi vratili u Drvar, Grahovo i Glamoč, bez obzira na "hrvatsku vlast".

Čak da se vijest o teritorijalnoj razmjeni i ostvarila, najvjerojatnije povratak u Posavinu ne bi bio masovan, no povratnici bi barem dolazili s podsvjesnim osjećanjem da se vraćaju na svoje.

Možda bi se ostvarenjem takve zamisli i hrvatska politika (i u Hrvatskoj i u BiH) lišila osjećanja krivnje, odnosno optužbe da je nekoć "prodala bosansku Posavinu".

No, s obzirom na brzinu demantija Hinine vijesti, očito je da (bosanskohercegovački) Hrvati i dalje u Daytonskom sporazumu vide ono što mu je odrekao čak i njegov tvorac Richard Holbrooke, tj. Bibliju.