Kina je iz svjetske financijske krize izašla s dvoznamenkastim brojem gospodarskog rasta. Premda savjetničke tvrtke opominju da je kinesko tržište nekretnina prepolovljeno, upozoravaju na mizerno stanje u kineskoj socijalnoj politici, ostaje činjenica da je najnapučenija zemlja na svijetu u izvozu pretekla i Njemačku i Japan. O Americi da i ne govorimo. S druge strane, kineska Komunistička partija drži uzde svoje diktature u rukama danas čvršće nego ikada.
Odvjetnik Tan Zuoren osuđen je na pet godina zatvora zato što je sastavljao popise s imenima tisuća djece koja su poginula u potresu u pokrajini Sechuan zbog manjkave i loše gradnje kuća, što je vlast žellela zataškati. Profesoru Li Xiaobamu, kojeg smatraju ocem kineskog oporbenog pokreta ‘08., potvrđena je zatvorska kazna. On će morati provesti čak 11 godina u zatvoru zbog verbalnog delikta. Trenutačna represija po svojoj žestini već podsjeća na ne tako davna vremena progona Falun gonga.
Tada su tisuće i tisuće sljedbenika tog budističkog nauka, koji propovijeda meditaciju i toleranciju, završavale u zatvorima samo zato što se komunistička diktatura zbog rastućeg broja njihovih sljedbenika uplašila konkurencije. Iza zlatne maske kineskog gospodarskog uspjeha danas se ponovno kriju brutalna kršenja ljudskih prava. Ali na međunarodnoj sceni očito nije ništa uspješnije od ekonomskog uspjeha, pa uglavnom svjetski čimbenici posluju s Pekingom i žmire na jedno oko kada je riječ o kršenjima ljudskih prava.
Nerijetko i na oba. Znakovito je da su mnogi svjetski političari, pa i kancelarka Angela Merkel, čija zemlja s Kinom ostvaruje golem godišnji gospodarski promet, koji iznosi više od sto milijardi dolara, u zabludi da su Kinezi, nakon što su odobrili privatno vlasništvo, zapravo zakoračili na put reformi koje će ih – prije ili poslije – dovesti u tabor demokracije. Ali činjenice govore suprotno. Peking želi političku jednakost za stolom svjetskih moćnika. Hoće status velesile. Ali ne želi preuzeti nikakvu međunarodnu odgovornost. Baš kao nekada Sovjetski Savez. Pokazala je to konferencija o klimi, pa i nedavna o svjetskoj sigurnosti, održana u Münchenu. Pokazuje to i uporna kineska blokada nametanja sankcija Ahmadinejadu, kojima zapadne države žele spriječiti gradnju iranske atomske bombe.
Naravno, Kina treba sirovine iz Irana. Pekinški komunisti i iranski teokrati začuđujuće dobro surađuju. Povijest je pokazala da su sve diktature sklone međusobnoj suradnji bez obzira na ideološku pozadinu. Kinezi u Vijeću sigurnosti sprečavaju sankcije, i to u trenutku kada je Obamina Amerika, za razliku od one Bushove, maksimalno spremna na suradnju s UN-om. Tako sročene opstrukcije i ideološka pozivanja na “povijesne nepravde” nastavak su starih sovjetskih doktrina iz razdoblja hladnog rata. Prema toj dijalektici, ono što je loše za mog protivnika automatski je dobro za mene.
Slijedi li doista hladni rat između Kine i Zapada, pokazat će budućnost.
Potpuno nepotreban izazov Amerike Kini. Kina pronalazi adekvatan odgovor vec godinama, a i danas svaki odgovor dobro mjeri. Problem je Americka unutrasnja politika. Sve se svodi na tko je \"slab\", i ako predsjednik nije agresivan, to se koristi. Nazalost, stanovnistvo jos ne shvaca posljedice agresivnog \"patriotizma\", pa nije informirano. Kina odgovara na izazove koje smatra bitnim, a rjesava na tisi nacin druge probleme. Cinjenica je da su neke EU drzave bile neumjerene u svojim stavovima prema Kini, i sada snose posljedice. Kina je iskusila dva stoljeca Zapadnog razaranja, i to je sto odredjuje odnose. Ne treba se zavaravati. Problem je za US da ne moze odluciti sto je bitno, a sto nebitno. Dok studira plemena Afganistana, gubi vrijeme globalno. A i globalno, preko 1000 baza su bacanje novca. Kao Kosovo, na primjer. Kina razvija energetske veze sa Rusijom i Centralnom Azijom, i sa Iranom. Slazem se da ce se to smiriti, ali na novom nivou razumjevanja.