Novi model šefice HDZ-a: jedan čovjek jedan glas

Biti bahat prema sindikatima i oporbi to još i može proći u tzv. hrvatskoj državi, ali na najavu da će Unija zamjeriti Hrvatskoj stoga što političare stavlja u nadzorne odbore javnih poduzeća, odbrusiti Bruxellesu “već se tresem od straha”, to ćemo krvavo platiti. Tko je ikada razgovarao makar i sa nižim činovnikom iz Bruxellesa taj zna da su na aroganciju i bahatost alergični, pogotovo na bahatost malih država koje kleče u njihovu predvorju. Čačićeva bahatost koju je izabrao kao dnevni make up doći će glave prije ili kasnije ovoj koaliciji premda se ne može reći da taj čovjek ne zna detektirati gospodarske probleme i da nije posve u pravu kad kaže da kod nas najprije mora umrijeti socijalizam kao mentalni sklop da bi uopće krenuli dalje. No, način na koji on prezentira svoje znanje i osionost s kojom se obraća javnosti, ne dopuštaju da njegove riječi uopće dođu do njih. Na pola puta ih pojede arogancija!

Još ni jedan političar do sada nije izabrao aroganciju kao stil u krizno doba, naprosto zato jer je to izvan zdrave pameti! S druge strane kad čovjek vidi kako se Čačić i pod cijenu sukoba sa Bruxellesom gura u nadzor Ine, ne može se ne sjetiti Kregarovih riječi još prije izbora, da će svaki Čačićev postupak vezan uz Inu i Mađare glede njegove prometne nesreće i suda koji tamo traje imati prizvuk sukoba interesa. No, da ne bi netko pomislio da on ima interesa sjediti blizu Mađara, Čačić o mogućnosti da pritisak Unije dovede do promjene odluke da on ide u INU odgovara: “mogućnosti na štetu Hrvatske u ovoj zemlji su moguće”. Dakle, naputak da političari ne sjede u nadzornim odborima nije demokratski uzus već je to “mogućnost na štetu Hrvatske”! Nikada, baš nikada, nismo čuli Čačića da bilo kakav zarez iz Bruxellesa tretira kao “mogućnost na štetu Hrvatske”, sve dok ideja da on sjedi u nadzornom odboru Ine i iz prve ruke rješava sve detalje s Mađarima nije prozvana kao politika na štetu Hrvatske. Dakle, njegov ulazak u NO Ine nije latentni sukob interesa obzirom na njegovu mađarsku epizodu, nego bi zabrana te mogućnosti bila “na štetu Hrvatske”. Sjajno! Sindrom Čačićeve bahatosti širi se dalje pa nas u hladovini praktički dvotrećinske parlamentarne većine vlast uvjerava da nama više ne trebaju elementarni postulati demokratski uređenog društva: javni natječaji uvijek i svuda i promjena prakse da političari sjede u nadzornim odborima firmi. Premda su baš to zamjerali staroj vlasti! Još pamtim onaj metalni profesorski ton gospođe Pusić kad docira HDZ-u glede javnih poduzeća i političara koji tamo sjede.

Danas mrtva-hladna pogleda u kameru i tvrdi dijametralno suprotno! No, ceh za tu dvoličnost i patološku bahatost platiti će cijela nacija: zemlje koje su Hrvatsku natjerale da pregovara tri puta dulje nego pet puta zaostalije države od nas, ostavile su monitoring kao zadnju rampu za naš ulazak u Uniju i ne treba čuditi ako prikupe greške i pubertetsku bahatost nekih lidera kao razlog zbog kojeg u najmanju ruku monitoring treba produžiti. S druge strane, američki veleposlanik krajnje otvoreno ističe da američki, ali i svjetski investititori idu samo tamo gdje su im povoljniji uvjeti, a da mi u tu priču ne spadamo. I doista, povećali smo ne samo PDV već i porez za kapitalnu dobit. Da biste podigli dobit morate platiti porez na kapitalnu dobit od ukupno 32%. U Makedoniji je taj porez 10%. Kako onda mi možemo tvrditi da smo stvorili pretpostavke za strana ulaganja? Danas su u plusu i Croatia osiguranje i HPB i Petrokemija, a Vlada je na pragu da sve te tri firme proda! I mediji to ne tretiraju kao rasprodaju obiteljskog srebra! I sindikati uglavnom šute! I zaposleni u tim firmama uglavnom šute!

Tome je tako jer je u Hrvatskoj još uvijek glavni šlager: “Sve je bolje od onih lopova iz HDZ-a” i popularnosti te lozinke je teško bilo što zamjeriti dok se prati sudski rasplet sage o tome kako su pljačkali zemlju. I umjesto da očiste stranku od prastarih kadrova koji je vode iz poraza u poraz, umjesto da čestito demokratiziraju stranku, nakon što je zbrojila da će ovako izgubiti izbore, sad se javlja predsjednica stranke s prijedlogom da se samo za izbor predsjednika stranke nudi model: jedan čovjek-jedan glas.

Zašto odmah to nije nudila ako joj je demokratizacija stranke glavna zastava? Zašto demokratizacija samo tog dijela izbornog posla? Zašto radi budalu od ljudi i pušta ih da dva i pol mjeseca vode kampanju po jednom modelu, a onda preko noći nudi drugu opciju? Da li bi ikad pristala na taj model da analize ne govore da ovako gubi?