Stajali smo uz Savu i kišobranima se štitili od rijetke kiše. Glava, Žnora, Gajba i ja, zajedno s prilično velikim brojem okupljenih, gledali smo “predstavu” na željezničkom mostu. Čovjek se penjao po lukovima, gestikulirao kao da razgovara na mobitel, palio cigaretu za cigaretom. Pomislio sam da je to masa znanstvenika natjerala u bijeg Krešimira Mišaka. Usudio se uzeti 50 televizijskih minuta tjedno s kojima oni nisu znali što će i sad ga žele konačno slistiti. Mišak je, učinilo mi se zgodnim, sada stvarno šetao po rubu. Ali to nije bio Mišak i nije bježao pred znanstvenicima koji su pak, po meni, prešli preko ruba pameti i dobrog ukusa. Zapravo, bio je to čovjek koji je prijetio da će se ubiti.
Spuštao se i penjao, radio vratolomije kao da želi izmamiti uzdahe publike koja ionako, tako mi se činilo, nije pokazivala suosjećanje ili zabrinutost, nego više znatiželju u stilu - “bu se ovaj bacil ili kaj!” Htjeli smo senzaciju i nisam siguran da će nas zadovoljiti neko pomirljivo rješenje. Pobjede i porazi više za nas nisu bili pitanje uspjeha, nego imperativ da se izbjegne dosada remija, prihvatljivog rješenja lišenog krajnosti. Raj za egzibicioniste.
To smo postali. Veliki, crnobijeli, nemaštoviti ekran za pretvaranje bezimenih i besmislenih u nepodnošljivo napadne i agresivne kreature koje kvantitetom izlajanog pokrivaju činjenicu da zapravo nemaju što reći. Uz ritmičko bubnjanje kapljica po kišobranima razabirao sam indiferentan žamor okupljenih. Nikog nisam znao, a kako se nama četvorici uopće nije razgovaralo, udubio sam se u šutnju i prepustio mislima koje su lagano krenule nizvodno, za Savom. Okrenuo sam se prema tekućici. Svašta mi je proticalo glavom. Od toga da sam jednom čitao o idiotu koji se početkom ‘45 zaklinjao da će “Sava prije poteći uzvodno, nego...“ ko da je bitno što, pa onda da su tu, odmah prijeko bile granice Napoleonove Ilirije. Pa mi je palo na pamet da se ovdje nekad moglo kupati, a da se sada pliva po Slavoniji i to zbog toga što suverena i samostalna, međunarodno priznata svojim građanima ne čisti odvodne kanale koji, gle koincidencije, baš plaćaju tu vrstu komunalne usluge. U stvari pa što?! Uzmite sve račune, uzmite platnu listu i onda vidite koliko vas košta ova država. Plaćate mirovinsko cijeli radni vijek, a da biste otišli u iole pristojniju starost morate nekome postati kućni ljubimac.
Plaćate zdravstveno, mada na preglede svejedno čekate i po šest mjeseci, uz iskrenu administrativnu želju da ih možda i ne dočekate. Za ceste izdvajate kroz cijenu benzina, kod registracije automobila, pri svakom izlasku iz nekog od gradova i onda godinama slušate Sanadera i Čačića o tome tko nam je od njih dvojice sagradio te iste ceste. Onda plaćate harač, za kaznu, jer su vam sve uzeli i jer se još usuđujete primati plaću i pomalo jesti, pa plaćate vrtiće, ali svejedno tamo morate nositi i toaletni papir za vaše dijete. Onda vam naplaćuju parking u dvorištima, besplatno školovanje je sve skuplje... Uzdahnuo sam. Jebiga, otelo mi se. Dečki su me pogledali. Sinkronizirano. Tko zna o čemu su razmišljali. Jesu li i oni na mostu vidjeli žrtvu sustava koja ih se dojmila ili su prigodno čekali krvavu fleku na pločniku. Pogledao sam ispod kišobrana nebo. Između oblaka razvukla se grimasa sutona, cerek gotovo da se mogao čuti. Meni je zazvonilo na uzbunu. Postaje li naš šlager sezone “Padaj silo i nepravdo...” Onda se Gajba naglo okrenuo i pljunuo:
– Ovoj državi treba jedna dobra revolucija – rekao je.
@medmed znas kad je neki ustasa svratija u indijanskega poglavice zvanog teleca noga i sta mu zborit neke ideje, a ovi se dosadjiva, pa deboto kad mu je dopizdija, izusti - bljedoliki sere ka bizon! Eto, sve mi se pari da si ti bija taj. I makni se olosu i ne zagadjuj! Samo u ovoj novini ti moze biti objavljen tako morbidni post. Ti bi polija benzinom...Poli svoju mater i zapali je jer je otelila takvog idiota!