Ustavne promjene što ih sprema revni ustavotvorac, politički vječni Vladimir Šeks zasad možda najvećma pobuđuju zanimanje glede ukidanja ustavne odredbe kojom se priječilo udruživanje u neku novu Jugoslaviju. Kao i hoće li, i ako, kako, ubuduće na hrvatskim izborima glasovati Hrvati iz Bosne i Hercegovine. O tome hoće li to činiti i Srbi izbjegli iz Hrvatske, a koji također imaju državljanstvo neke druge države, manje se govori. Jer nakon što su odlaskom većine iz Hrvatske postali marginalnom manjinom, prestali su biti i važnim političkim faktorom.
S tvrdnjom da su hrvatski Srbi “najveće žrtve rata” mnogi se neće složiti. Jedni jer drže da je posrijedi namjerna “semantička zbrka”, da to nije istina jer da “Srbi nisu žrtve, nego agresori”. A drugi, jer je to rekao Stipe Mesić. Svi koji je smatraju krivom i netočnom možda su suglasni da je ta Mesićeva izjava, nedavno rečena Novostima, zagrebačkom tjedniku Srpskog nacionalnog vijeća, pokušaj ublažavanja napetosti koju je uzrokovao najavom da bi u slučaju referenduma u Srbima danoj polovici Bosne i Hercegovine trebalo presjeći koridor kod Brčkog. No, bila Mesićeva tvrdnja pokušaj ublažavanja rečenoga i opće frke koju je izazvao ili pokušaj nekog njegova osobnog rezimea ratnih posljedica, opaska je već sama po sebi intrigantna.
Ako su Hrvati bili žrtvama rata, a jesu – jer su pretrpjeli vanjsku (srbijansku) i unutranju (srpsku) agresiju, hrvatski su Srbi pak, dugoročno gledajući, najveći ratni gubitnici, slijedeći jednu suludu politiku, zapravo su se iskorijenili s prostora na kojima su stoljećima živjeli. Brojčano, tj. statistički i demografski, postali su biološki marginalnima: prije rata činili su dvanaest posto pučanstva Hrvatske, a poslije rata tek četiri posto, s velikim udjelom vremešnih i starih.
Hrvatski su Srbi postali žrtve rata smišljenog u Beogradu, u kojem su sudjelovali i koji su izgubili. Zavedeni Slobodanom Miloševićem i njegovim uvjeravanjima da će Jugoslaviju preurediti u državu koja će srušiti sve navodne nepravde koje da su za Titove vlasti namjerno počinjene Srbima, hrvatski su Srbi uvelike postali miloševićevcima, pristašama pogubne politike koju su naveliko i zdušno slijedili. Opčinjenost Miloševićem i velikosrpskim tlapnjama veliki je opsjenar dr. Jovan Rašković, svojim masovnim psihološkim seansama, to raspoloženje pretvorio u kolektivno stanje, a nekoć obične ljude u “ludi narod”.
Masovnom psihologijom i histeričnom beogradskom medijskom propagandom Srbi su u “Krajini” pretvoreni u političke zombije koji bespogovorno slijede čak i jednog priglupog milicajca. Narod je pretvoren u masu. Svakodnevno mu se ispirao mozak da “nema života izvan Jugoslavije”, a da je “svaka Hrvatska, ustaška Hrvatska”.
Kako su hrvatski bukači zabadali “hrvatski barjak na Romaniji”, ponavljali da su ovdašnji Srbi odvajkada “remetilački faktor”, halabučili da “Srbi u Hrvatskoj žito siju, a Boga mole da u Srbiji kiša pada”..., pobuđivali su srpske strahove od samostalne Hrvatske. Srpski su propagandisti te strahove još potencirali i budili arhetipske strahove iz Drugog svjetskog rata.
Posljedica je te šovenske propagande bila opća histerizacija, ostvarenje marksističke doktrine o “naoružanom narodu”, pobuna protiv Hrvatske, a nakon poraza i kolektivni odlazak. Dogodila se “psihologija ptičjeg jata”, iz “Krajine” su otišli malne svi; jedino su ostali oni koji nisu mogli “letjeti”, tj. mahom ostarjeli.
Takvi su se uglavnom poslije rata i vratili. Mlađi i mladi su najvećma ostali tamo kamo su izbjegli. Ako su se snašli, prilagodili i počeli novi život, tamo najvjerojatnije kane i ostati. A ako imaju i tamošnje državljanstvo, njih Hrvatska i hrvatski izbori vjerojatno i ne zanimaju. A i oni u Hrvatskoj malo koga zanimaju, osim možda ovdašnje srpske političare, kojima trebaju njihovi glasovi.
Moze vjecni Sova, pijan ili trijezan skrabati po Ustavu sto god hoce, ali gorku cinjenicu da Hrvatska nikada nije bila neslobodnija nego danas, ne moze izbrisati...