Novi zakoni, a isti ljudi. Jesu li to reforme?

U zemlji gdje je za branje gljiva u javnim šumama potrebno ishoditi i platiti dozvolu, svaku najavu rezanja birokratskih akata valja pozdraviti. Hrvatska Vlada nedavno je obznanila da bi građevinsku dozvolu umjesto dosadašnjih 300-tinjak dana uskoro svi zainteresirani “graditelji” mogli dobivati u maksimalnom roku od 60 dana. Kako to misle postići, u Vladi još nisu precizirali, no dobre su šanse da bi to moglo biti učinjeno izdavanjem posebnog zakonskog ili podzakonskog akta kojim bi nadležnim institucijama bila nametnuta obveza da zahtjeve rješavaju u tom roku.

Dakako, kako to rade institucije lokalne samouprave, a njih u Hrvatskoj ima 600-tinjak, za očekivati je da neke od njih po svojim kompetencijama, kadrovskim i financijskim resursima naprosto taj rok neće moći ispoštovati – naročito ako u kratku vremenu budu suočene s velikim brojem zahtjeva. Ipak, kako bi tome doskočila, Vlada bi mogla posegnuti za institutom “šutnje administracije”, pravilom po kojem se zahtjev smatra odobrenim ako se na njega ne odgovori u zakonskom roku. Tako će problem brzine izdavanja dozvola biti riješen, no s druge strane prostor za loše odluke i manipulacije širom otvoren.

Zamislite samo situaciju da neki investitor podnese zahtjev za gradnju objekta izvan gabarita, a onda potplati lokalnog referenta da njegov zahtjev drži u ladici 60 dana i automatizmom dobije dozvolu za gradnju. Kad sagradi takav objekt, neće moći dobiti uporabnu dozvolu za njega, ali će vjerojatno moći tužiti državu zbog toga što mu je prije izdala urednu dozvolu. Pa do isteka spora, a taj bi u domaćem pravosuđu mogao trajati i desetljećima, uredno se koristiti bespravnim objektom i biti zaštićen od rušenja. Ovo je samo jedan od mogućih scenarija, ali u suštini ilustrira problem.

Hrvatska je već više od dvadeset godina demokratska država, no njome se upravlja po obrascima naslijeđenim iz socijalizma. Jedno je od ključnih obilježja totalitarističkih društava jest da život svojih članova nastoje u što većoj mjeri oblikovati birokratskim aktima. Nažalost, ta državna regulacija uvođenjem demokracije u Hrvatskoj nije kopnjela, već bujala. Dok je nekada građevinsku dozvolu izdavala središnja vlast, danas u procesu sudjeluju državna vlast, lokalna vlast, susjedi, komunalna poduzeća.

Pravo očitovanja imaju svi, a ta demokratičnost u kombinaciji s birokratskim duhom domaćih zakonodavaca rezultira time da se svačija prava štite zakonskim i podzakonskim aktima. A kako su ta prava često suprotstavljena, suprotstavljeni su i akti. Dapače, čak i kad želi smanjiti birokraciju, država to čini – novim birokratskim ukazom.

Tu regulativnu spiralu smrti danas Vlada vidi kao glavnu prepreku razvoju države. Ideja glasi: smanjimo li birokraciju, bit će više investicija, ekonomija će rasti pa ćemo živjeti bolje. Građanin će taj logički slijed prihvatiti, ali samo dok mu se ne dogodi da baš njegov susjed iskoristi manjkavosti novog zakona da sagradi preveliku kuću i blokira mu pogled ili dok država primjenom novog zakona baš njegovu zemlju ne ekspropira uz mizernu naknadu za potrebe neke “strateški važne investicije”.

Uostalom, staro je načelo da je svaki zakon onoliko pravedan koliko su pravedni oni koji ga provode. Hrvatski birokratski kaos nastao je kao posljedica pokušaja države da kodificiranim popisom pravila uredi neurednu interakciju onih koji rade za nju i onih koji se koriste njezinim uslugama. I jedni i drugi nisu se promijenili, pa kako onda vjerovati da će uz manje pravila interakcija ovaj put biti urednija nego prije.