Domalo pošto je Ivica Tolušić imenovan šefom MUP-a u Zagrebu, policija
ima prve rezultate u potrazi za napadačima na Igora Rađenovića,
direktora Zagrebačkih cesta.Tako bi mogao otpasti jedan od podosta
prigovora koji su ga u medijima pratili od prvoga dana nove dužnosti -
da je "policajac prometnoga smjera" a ne kriminalist i da za to mjesto
nije prikladan.
No taj prigovor je ionako bio usputan. Čim je imenovan, njegova se
glava tražila zbog političke nepoćudnosti kojoj je dodan "cio niz
afera". Ako se te "afere" i mogu nazvati afere, nema ni jednoga dokaza
da je i u jednoj bio krivac.
Ali koliko god Tolušić može biti nevin, napisi protiv njega sročeni su
jezikom ocrnjivanja koji ne dopušta sumnju da je nepoćudan. Čak i kad
autori tekstova spominju njegovu dokazanu nevinost u tim "aferama", ta
se nevinost okreće protiv njega jer je uklopljena u optužujući
kontekst.
Ne navodi se niti jedan dokument (odluka, presuda, disciplinska kazna
ili što slično) koji bi ga kompromitirao, ali ga "kompromitira" obilje
sumnjičenja koja nisu nikakav argument.
Te je Thompsonov prijatelj, te se ispituje Tolušićev "navodno nezakonit
pokušaj otkupa stana", te je bilo žalbi na njegovu "neprofesionalnost"
u istrazi ratnih zločina u Sisku, te je bio "povezan s osobama za koje
se sumnja da su počinitelji ratnih zločina i nositelji organiziranog
kriminala na području Siska", te je imenovan jer je "osobno blizak
ministru Rončeviću i njegovu mentoru Branimiru Glavašu", te je za njega
"lobiralo nekoliko HDZ-ovih desničara koji žele prevlast u resoru
sigurnosti", te da diše i na nos i na usta, da nosi hlače, i tako
dalje. Sve sami nagovještaji, aluzije, etikete i sračunata upotreba
teških riječi kako bi im se lako povjerovalo.
Taktika je ljevičarskih hajkača u medijima - prvo nekoga ocrnjivati
nekoliko dana zaredom, zatim tražiti njegovu smjenu ili iz "pouzadnih
izvora" saznavati da se ta smjena priprema, to jest one koji su za nju
nadležni pritiskati da je učine.
Kad je riječ o Tolušiću, ne samo da se traži njegova smjena nego je on
i jedan od "pet razloga" za smjenu ministra Rončevića o kojima piše
jedan tjednik. Ali kako piše! Premda u javnosti nema nikakvih
nagovještaja da predsjednik Vlade razmišlja o toj smjeni, u opremi mu
se podmeću riječi "Sanader pred odlukom", a "odluku" donosi sama
autorica koja u stilu revolucionarnih komunističkih letaka i proglasa
neprekidno ponavlja rečenicu "Sanader mora smijeniti Rončevića".
To naredbodavno novinarstvo u kakvom je autorica, koja se već dugo nudi
Sanaderu da mu bude glavni "crveni kmer", blistala u komunizmu uz bok s
istomišljenicima koji će kasnije u Beogradu svojim tekstovima
pokazivati tenkovima smjer kojim su išli na Hrvatsku, sve agresivnije
igra ulogu kadrovika, u kojoj mu je, kao i u socijalističkoj
Jugoslaviji, gotovo jedini kriterij ideološki a jedini cilj
trijebljenje nacionalista i desničara.
Ako je netko takvim označen, automatski je diskvalificiran za sve važne
poslove u državi, i kad uspješnost u tim poslovima baš nimalo ne ovisi
o političkom svjetonazoru.
U tome prednjače oni koji se već gotovo dvadeset godina ne mogu otresti
more zvane Franjo Tuđman, koji su se uzdali u agresorsku JNA sve dok je
bilo nade da bi mogla pobijediti u ratu, za koje rat i nije bio ništa
drugo nego hrvatski ratni zločin, a samostalna im je Hrvatska država
koju nikad nisu željeli, te su je prisiljeni podnositi.
Koliko god se naprezali i sa zluradim namjerama, u nizu optužujućih
tekstova o Tolušiću nijedan vjerodostojan dokaz njegove moralne ili
profesionalne nepodobnosti za posao šefa zagrebačke policije - nećete
naći.
No što će dokazi onima kojima je egzekucija strast!?