Blago čovjeku koji živi u 21. stoljeću i uvjeren je kako je, ne samo tehnologija, već i sve drugo današnje bolje od svega što je bilo prije te da će sve sutrašnje biti još bolje od ovoga danas. O tom blaženiku razmišljam dok šećem Maksimirskom, punom izloga na kojima piše „Otkup zlata“. Prijateljica mi kaže kako su joj majci usred dana na ulici otrgnuli zlatni lanac. Vjerojatno završio u nekom od ovih novootvorenih obrta. Kriza traje već predugo. Krađe, provale, ubojstva iz koristoljublja bit će sve češći. Bogati će uskoro kao u Latinskoj Americi živjeti iza zidina, zaštićeni kamerama, zaštitarima i psima, a mi ostali ćemo se naoružavati u strahu jedni od drugih. Naravno, ne srednjovjekovnim mačevima, već pištoljima iz 21. stoljeća. Više od pola ljudi s kojima sam studirao liježe u krevet sa strepnjom od sutrašnjeg dana, ništa manjom od one rimskog roba – zavaljeni su u kredite koje će vraćati još 20-30 godina za nekretnine koje više ne mogu prodati. Ponizni su pred poslodavcem više nego srednjovjekovni kmet pred feudalcem, jer gubitak posla samo jednog od supružnika znači propast. Gledam potištene face u tramvaju. Vjerojatno im nitko nije rekao – radujete se ljudi, ne živite u jadnom 13. već u 21. stoljeću, u nikad boljem tehnološkom i društvenom okviru za provođenje vremena između rođenja i smrti!
Broj nezaposlenih će izgledno doseći 400.000, što pokazuje još jedan napredak u odnosu na konac seljačkog 20. stoljeća, kao i peterostruko veći inozemni dug. Treba zavidjeti djeci ove zlatne ere - ako te majka uopće rodi, očekuj prije nego što prohodaš ostavljanje u pretrpanim jaslicama sa slabo plaćenim odgojiteljicama. Ako su nervozni roditelji, ustravljeni kliznom kamatom više nego srednjovjekovni čovjek strogim Bogom Ocem, boljestojeći, odvest će te vikendom u šoping centar da se penješ po umjetnoj stijeni. Buljit ćeš u ekran deset sati dnevno. Kad te smuti pubertet naći ćeš se na slobodnom tržištu seksualne razmjene, na kojem je većina velikih potrošačkih apetita, a nedovoljnih resursa, što uglavnom rezultira frustracijama, o čemu je dobro pisao Michel Houellebecq. Sve je veća vjerojatnoća da ćeš biti predebeo, a morat ćeš biti cool i zgodan. Živjet ćeš u svijetu u kojem ćeš se bojati svega, od kolesterola i kancerogenog ovog i onog, do drugih ljudi, dima cigareta i nove životinjske gripe svake sezone. Ali nećeš se kao glupi srednjovjekovni neznalica plašiti utvara, nego znanstveno verificiranih stvari. Ako i ne upucaš druge u kakvom školskom masakru, možda će oni tebe. Ako ti roditelji uspiju skucati za sveučilišni studij, vjerojatno ćeš, ako uspiješ završiti tu bezvrijednu srednjovjekovnu instituciju, biti nezaposlen, kao i većina mladih u rubnim zemljama zajednice Svetog Grala. Njena “šengenska” granica će, zahvaljujući novim biometrijskim metodama, biti manje propusna od bedema srednjovjekovnih gradova. Ako ipak nađeš posao, ugurat će te u kredit (mrski srednji vijek je branio uzimanje kamata!) pa ćeš do starosti strepiti da ga ne izgubiš. Možeš i otići na Istok boriti se protiv Saracena, ali ne za oslobođenje Kristova groba, kao primitivni križari nekada, već za kontrolu tuđih naftnih polja. Pola života vodit ćeš unaprijed izgubljenu bitku s vremenom i starenjem, jer je sramota biti star, naboran, demodiran. Bit ćeš sretan ako cikneš dok još radiš, jer će ih malo moći priuštiti starački dom ili njegu. Istrošenih živaca, ustrašen i sluđen, svaku večer ćeš na TV-u gledati vračare, tarote, crne magove, koji će koristiti tvoju nesreću i usamljenosti i, bez straha od Inkvizicije, guliti te za telefonske impulse.
Provincijalno-prosvjetiteljska retorika o 21. stoljeću i progresu danas je izraz krajnjeg cinizma ili krajnje tuposti. Zastrašujući je raskorak između napretka tehnologije, medicine, komunikacija s jedne i količine straha, nesreće, depresije, unatoč takvom naslijeđenom potencijalu, s druge strane. Kriza ulazi u petu godinu, a ne nazire joj se kraj. Djeca koja se rađaju u 21. stoljeću su prva generacija nakon industrijske revolucije koja će većinom i materijalno živjeti lošije od svojih roditelja. O kojem onda 21. stoljeću ministar Jovanović priča? I o kojoj srednjovjekovnoj neslobodi? U svojoj, tobože hrabroj kritici crkvenog vrha, on je sekularna kamilica prema Danteu, srednjovjekovnom pjesniku i dubokom katoličkom vjerniku koji je trojicu papa smjestio u Pakao. O erotizmu, životnoj punini i radosti, u pravilu utučeni, aseksualni i neduhoviti kukurikulum mislioci 21. stoljeća imali bi što naučiti iz Boccacciovog Decamerona, još jednog remek-djela kasnog srednjovjekovlja. Jadan je onaj čije je jedino spoznajno postignuće u tome što se rodio petsto godina nakon Srednjeg vijeka pa je dobio pojednostavljenu ideološku papicu s kojom misli da je apsolvirao ta prošla stoljeća. Pri tome mu je jedini kritički napor u tome da s kronološkog vrha goleme baštine, koju ne poznaje, stereotipno pljuje u njezine temelje. Bojim se kako takvima pripada 21. stoljeće.
Fntastičan komentar, sjajna i znalačka, rekao bih, ležerna - onak z prsta, usporedba, ali i nadalje prezahtjevna za umne potencijale vrloga Jovanovića i sličnih. Jedino bih reagirao na riječ "jadan" u kontekstu i dopunio - u ovome slučaju, u ovome društvu, a vrlo vjerojatno i u dugome neposrednom razdoblju - jadan je Milanović! Jovanović je takav kakav jeste, jadno je kako se netko tako grubo poigrao javnim prijezirom prema obrazovanju i znanosti - dovodeći takvoga čovjeka na mjesto ministra.