Kada smo mi bruxelleski dopisnici nakon do sada jedinoga briefinga s tada upravo imenovanim novim europskim povjerenikom za proširenje Štefanom Füleom ustvrdili da je njegov prethodnik Olli Rehn u usporedbi s njime pravi stojeći komedijaš, mislili smo da malo karikiramo.
No, šala se pokazala okrutno istinitom: od Fülea je nemoguće izvući ikakvu izjavu koja bi išla dalje od ponavljanja općih mjesta. Sredinom lipnja, sudjelujući na EU Observerovoj konferenciji “Gdje Europa završava”, nadmašio je sam sebe: cijedeći jedva po nekoliko riječi na minutu, uz brojne nemušte zvukove između, naveo nas je da ga nazovemo “utjelovljenjem zamora proširenjem”. Čak da taj zamor zaista ne postoji, kako Füle uporno tvrdi, tko god ga mora nekoliko minuta slušati zamoren će zaspati.
No, Füle nije političar; on je diplomat, s najboljom moskovskom diplomatskom školom i s bogatim diplomatskim iskustvom. Kao dobar diplomat, on ne ide za time da ostavi dojam; radije će uspavati slušatelje ili sugovornike nego da kaže riječ previše. Nenavikli na takav diskurs, nismo možda odmah shvatili što je Füle rekao na konferenciji za novinare nakon nedavne Međuvladine pristupne konferencije (IGC) s Hrvatskom, na kojoj su otvoreni pristupni pregovori o posljednjim trima poglavljima. Upitan o nadnevku potpisivanja pristupnoga ugovora Hrvatske i Europske unije, uzvratio je: “Nadam se da ćemo na jesen, kada objavimo Izvještaj o napretku, moći biti konkretniji glede potpisivanja pristupnog ugovora i ostalih važnih nadnevaka.”
Jedan je još “važan nadnevak” ostao nakon potpisivanja Pristupnoga ugovora: onaj ulaska u EU. Kako nije vjerojatno da bi se Füle ovako zalijetao da nije dobio naznake zelenoga svjetla zemalja članica, pretpostaviti je da bi Europsko vijeće taj nadnevak, koji bi EK predložio u Izvještaju o napretku 3. studenoga, potvrdilo na Europskome vijeću, sastanku šefova država ili vlada EU 27, 16. i 17. prosinca. To znači da bi zemlje članice prihvatile da do njega završe postupak ratifikacije Pristupnoga ugovora.
Pregovore treba prije toga, naravno, završiti. Na IGC-u 27. u srpnju najavljuje se zatvaranje dvaju do triju poglavlja: Sigurnosti hrane, veterinarske i fitosanitarne politike, Prijevozne politike i Novčarskoga nadzora, a s hrvatske se strane spominje i spremnost na zatvaranje četvrtoga, Javnih nabava. Za još će četiri poglavlja hrvatski pregovarači do kraja mjeseca dostaviti dokaze o ispunjenim mjerilima za zatvaranje: Slobodu kretanja kapitala, Ribarstvo, Okoliš, te Vanjsku, sigurnosnu i obrambenu politiku. Ta bi se poglavlja, zajedno s moguće preostalima iz ovoga mjeseca, zatvorila u listopadu. Za zatvaranje u studenome bilo bi spremno i poglavlje Pravda, sloboda i sigurnost, a možda i Poljoprivreda, ali vjerojatnije je da bi se potonje zatvorilo u prosincu.
Za posljednji IGC, bio on u prosincu ili veljači, ostala bi poglavlja Tržišno natjecanje, Područna politika i usklađivanje ustrojnih sprava, Pravosuđe i temeljna prava te Novčarske i proračunske odredbe.
Osim zemalja članica EU, Pristupni ugovor mora ratificirati i Hrvatska; odlučeno je da to učine građani na referendumu. Kako je to prema prethodnim ustavnim odredbama bilo neizvedivo, Ustav je promijenjen. Vladajući sada, međutim, prtljaju pa spominju da postupak koji je započeo prema prethodnome ustavu, prema njemu treba i dovršiti. No, ako i prihvate da se referendum provede prema vrijedećemu Ustavu, ne bi ga bilo pametno sazvati za proljeće, kako se najavljuje.
Osim ako se prije toga ne održe izvanredni parlamentarni izbori. Lako je moguće, naime, da bi i Hrvati, poput Francuza kada su odbacili zlosretni Ustav EU, iskoristili referendum kao priliku za glas protiv nepopularne Vlade.
Hrvatska grca u dugovima i recesiji, a neki kukuriču i traže prijevremene izbore! Ne zanima njih koliko koštaju ti prijevremeni izbori, njih zanima samo vlast i moć ! Milijune kuna su spremni potrošiti iz državnog proračuna na svoje nakaradne likove koji se smješe sa jumbo plakata a ne zanimaju ih osnovni ljudski egzistencijalni problemi. Tako imamo majke koje plaču nad sudbinom bolesne djece jer HZZO ne želi platiti ljekove koje nisu na listi i prepuštaju tragičnu sudbinu jadnim roditeljima a s druge strane milijunaše nakaradnih političara koji ne mogu izdržati da vide svoje likove na plakatima i TV reklamama u kojima nam obečavaju uvijek isto, promijene, boljitak i napredak ali samo pod zastavama njihovih boja i pod njihovim vodstvom. Kukurikanjem se rugaju našoj sudbini!