Kolumna

O novom smjeru govore ljudi koji su se već izgubili

Foto: 'Zeljko Lukunic/PIXSELL'
O novom smjeru govore ljudi koji su se već izgubili
05.05.2013.
u 12:00
Promjene se događaju mimo naše volje. Ne mogu ih zaustaviti ni papa Franjo, ni Obama i Putin zajedno, ni Milanović i Karamarko zajedno. Kakav tek Lesar, Kunst, Ribić, Sever...
Pogledaj originalni članak

Mijenjajte smjer ili odstupite. Glavna je to poruka Vladi sa središnjeg prosvjeda u organizaciji sindikata. Jer, ako ga ne promijenite, mi ćemo uskoro promijeniti vas – poruka je političarima uvijek željnim vlasti. Čekamo još samo malo sa smjenom zbog ulaska u EU, nije pristojno raditi gužvu pred očima svijeta prije toga. Mijenjajte smjer ili...

To govore ljudi, idemo biti vrlo izravni, koji pojma nemaju ni gdje se nalaze, ni kako izgledaju stvarno mogući putovi, ni koliko je vremena, znanja i novca potrebno da se izgrade novi. Ljudi potpuno izgubljeni u prostoru i vremenu, koji vode svoje članstvo u svim smjerovima osim u onom koji tobože zagovaraju. Jedino “znaju” koliko-toliko nabrojiti opće ciljeve utopijskog raja na zemlji. Ne traže puno. “Samo” ovo – radna mjesta svima, dobro plaćena, sigurna, na neodređeno vrijeme, odmah i ovdje, kakav Kanfanar. Puno blagdana, malo radnih sati. Samo to! Još dobre penzije sadašnjim i budućim umirovljenicima. I da se pozatvaraju bankari i mafijaši, isti su. Ako to ne napravite, mi vas mijenjamo, pa makar i svaki drugi mjesec, nekoliko puta u godini. “Mi” vas mijenjamo... Samo pozovemo naše članstvo i simpatizere, podupiratelje. 55% glasova, zajamčeno, na izlaznosti od barem 60%.

O novom smjeru nam dakle govore ljudi koji su se odavno izgubili. Svijet oko sebe uopće ne razumiju. No, nadaju se potajice da ga ne razumiju ni oni od čijih članarina pristojno žive. Žive u nekom svom svijetu sastavljenom od neznanja, zabluda, ideoloških zastranjivanja i loše prikrivenih osobnih političkih ambicija. Ljudi koji “tražeći nemoguće” razaraju već ionako krhke socijalne spone bez kojih nijedna zajednica nema šanse za opstanak.

A taj suvremeni svijet u kojem su se izgubili i koji uopće ne razumiju već odavno postavlja neka nova pravila preživljavanja malim narodima kakav je hrvatski. U današnjem svijetu ubrzano se događaju promjene, od pojavnih preko strukturnih do onih fundamentalnih. Te promjene događaju se mimo naše volje ili utjecaja. Ne mogu ih zaustaviti ni papa Franjo, ni Obama i Putin zajedno, ni Milanović i Karamarko zajedno. Kakav tek Lesar, Kunst, Ribić, Sever...

U tom novom svijetu, globalno gledano neosporno boljem i naprednijem svijetu, neki pak njegovi dijelovi ne mogu raditi i živjeti na način kako su mogli prije. Više ne ide. Uzmimo tek jedan primjer. Zastrašujuća je bila vijest o rušenju loše napravljene zgrade u Daki u kojoj su stradale stotine mizerno plaćenih radnika. Koji rade za 38 eura mjesečno. 300 kuna! Pa neka je kupovna moć tamo i dvostruko veća, za poslodavca je to opet samo 38 eura mjesečno. Manje nego i u Kini ili Indiji. Puno manje nego što je hrvatska minimalna plaća od 300 eura.

E sada, poduzetnik, svejedno da li hrvatski, njemački ili argentinski, radi kalkulaciju troškova. Jer mora. Ako ne ugradi jeftiniji rad iz tog Bangladeša, gotov je, skupa sa svojim radnicima. Učinit će to netko drugi, i prodati svoj jeftiniji proizvod svima, od bogate Jennifer Lopez do hrvatskih sindikalnih čelnika ili običnih prosvjednika. Svijet je takav – za istu kvalitetu biramo proizvod koji je jeftiniji, bez obzira na to tko ga je i gdje napravio. Zbog toga je danas teško organizirati održivu proizvodnju konfekcijske odjeće u Hrvatskoj. Prije 60 godina mi smo bili ono što je danas Bangladeš. Za koji tada nitko nije ni znao. Niti mario. U međuvremenu je svijet napredovao. Različiti kontinenti i države različitom brzinom. Oni siromašniji su, zbog mobilnosti kapitala i širenja tehnološkog napretka (posebno komunikacija), napredovali brže. Ugrožavajući time radna mjesta u Europi. Ima li što amoralno ili loše u tome?

To su te promjene. Nama ih je uočiti i prilagoditi im se. Ali ne tako da lutamo bespućima neznanja i ignoriranja stvarnosti. Upravo obrnuto – sa stvarnošću se trebamo suočiti kao nacija. I djelovati kao nacija kako bismo stvorili produktivan okvir u kojem će brojni pojedinci, promičući vlastite interese, ujedno promicati i opće, nacionalne interese. U tom okviru potrebni su i radnici i poslodavci, i bankari i sindikalisti. U tom okviru, koji zavisi i od tuđih, konkurentskih okvira, investicije (nova radna mjesta) dolaze samo ako se štiti postojeći kapital. Drugim riječima, za promjenu smjera moraš znati i kamo želiš stići, ali, još važnije, i sadašnju stvarnu poziciju.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.