O savjesti nakon trgovine

Crkvena poluga, od koje su neki jučer očekivali da bi mogla pokrenuti neke nepokretljive stvari na hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni, pokazala se gotovo neupotrebljivom. Neučinkovitom. Općom i načelnom, tj. gotovo banalnom i nikakvom. Novinari koji su se okupili na Ksaveru čudili su se njezinoj savršenoj savitljivosti upravo na onim temama na kojima se očekivala krutost, a bivala je krutom ondje gdje je trebala biti znatno fleksiblinija.

Biskupi si, dakako, ne mogu dopustiti luksuz i utopiti se u dnevnopolitičkoj baruštini analiza i prepucavanja, dijeliti lekcije strankama i ljudima, kupusati predizborne programe ili se čuditi sloganima, ali načelnost na kojoj su ostali još je jedna od ubitačnih stvari za ovu zemlju. S jedne strane imate eklatantan primjer pljačke i kriminala, s druge potpunu zbunjenost i inferiornost, s treće raspršenost svih mogućih boja, čemu sada treba pridodati i biskupsku načelnost da svatko glasuje – po svojoj savjesti.

Upravo ta formulacija glasovanja “po vlastitoj savjesti” beskrajno je banalna i provokativno stupidna jer se na prste jedne ruke mogu nabrojiti ljudi koji su se dali omađijati i zavesti u cirkusu neke stranke u predizborno vrijeme, kako bi na trenutak zanemarili vlastitu savjest i dali glas nekome za koga su nagovoreni. S kršćanskog aspekta pak glasovati po kršćanskoj savjesti znači ni u kojem slučaju ne dati glas onima koji se ne drže deset Božjih zapovijedi, a to znači (na prvome mjestu) da štuju Boga i prema tom istom obrascu i bližnjega svoga, da ne lažu, ne kradu, ne ubijaju, žive u skladnim brakovima i obiteljima... Odnosno, odgovaraju na sva ona pitanja na koja djeca do prve pričesti znaju odgovoriti kada ih se probudi usred noći.

No, ima li u Hrvatskoj takvih političara? Kratak je odgovor – nema. Crkva u toj činjenici ne treba kleti ni hudu sudbu ovih prostora, ni kleti komunizam koji je mnogima zabetonirao moždane vijuge, ni demokratsku kleptomaniju od koje su mnogi oboljeli, nego odgovor na pitanje može potražiti i u svojim redovima. Crkva, tj. crkveni vrh i crkveni službenici, teolozi i kler, crkveni mediji i središta crkvene moći, sukrivci su za ovakvo stanje u Hrvatskoj, i to zato što u dvadeset godina hrvatske slobode nisu uspjeli odgojiti posve novu generaciju ljudi, iz koje bi se iskristalizirao i dio političara koji bi svojim svjedočenjem i autentičnošću mogao voditi ovu državu.

Crkvenim elitama odgovaralo je upravo suprotno, a to je da se sližu s političkim i kriminalnim elitama, koje su im dale moć, vlast i novac i tako ih posve razoružale, otupile evanđeoski duh i usalile srca. Da je to tako najbolje govore intenzivni pregovori o povratu imovine koji se ovih dana vode između Kaptola i Banskih dvora, ne bi li se po sustavu “uhvati što se još uhvatiti dade” istrgovalo s ovom vlašću.

Kardinal Bozanić sa svojom bulumentom biskupa, s kojom je došao na Ksaver, a poslije i u Banske dvore, nije došao pitati premijerku i njezine ministre, tj. cijeli državni vrh, Vladu i Sabor, tko je opljačkao ovaj narod i do gola ga skinuo na sramotu cijeloga svijeta! Crkvi je bilo važnije ispregovarati zamjenu za tzv. kapitalne objekte (pravo čijega povrata je neupitno), a ključna pitanja na koja ova nacija traži odgovore od svih vlasti dosad nitko iz Crkve nije postavio.

Da se crkveni vrh tako ponašao na kraju i početku 90-ih godina, hrvatske države danas ne bi bilo. Da su kardinal Franjo Kuharić i njegova ekipa mislili koju će zgradu gdje maznuti, a ne kako će Hrvatima isposlovati domovinu, nitko ih u povijesti ne bi zapamtio. Jer ne bi bilo ni Hrvatske ni njih. Da nisu znali da je poluga za demontažu onoga nakaradnog sustava moćna i u crkvenim rukama, ne bi bilo ni ovih izbora na koje ćemo sada izaći. Ohrabreni i osokoljeni biskupskom porukom da “glasujemo po svojoj savjesti”. Što možda i nije tako loše kada se, primjerice, usporedi sa savješću onih koji su ovu zemlju pokrali i upropastili ili su imali prilike nešto učiniti, ali za to nisu imali dovoljno srca i hrabrosti.