Naučili smo da je religiozni rječnik simboličan. On je to iz nekoliko razloga, a jedan je vezan i uza činjenicu da simbolika upućuje na neviđeno ili nedoživljeno. Ipak, je li vjera samo u simboličnome govoru, slikama i pojmovima bez primjene u konkretnome životu? Sama je simbolika bila premalo, a time i izvan života, budući da se vjera želi ukorijeniti ili, kako bi kršćani rekli, utjeloviti u stvarni život, što joj i daje opravdanje i čini je za čovjeka važnom.
Dok se danas u crkvama bude čitalo evanđelje u kojem se učenici nakon Isusove smrti i uskrsnuća neuspješno bave ribarenjem, morat će se primijetiti i zapis o tome kako im Uskrsli dolazi ususret, kao i posljedice toga susreta. On od njih traži zalogaj ribe, čega oni nemaju, jer nisu ništa ulovili, govori im da trebaju baciti mreže na drugu stranu, nakon čega slijedi golem ulov i veselje da ih je povjerenje u njegovu riječ dovelo do važnoga iskustva.
Gdje ima vjere ima i paradoksa. Gdje ima paradoksa, ima i iskustva. Bog tako daje svjedočanstvo o sebi među ljudima. Tek kad se, poput apostola, vjernik usudi učiniti i nevjerojatno zna se da se mreže bacaju navečer i noću, a ne po danu i suncu simbolika vjere prelazi u stvarnost iskustva. Tamo gdje bismo o Isusu govorili kao o laiku ribarenja, iskustvo života potvrđuje paradoks vjere.