Frazu \"Nitko nije otok\" rabili su književnici, filozofi, teolozi, filmaši... Autor je te izreke engleski pjesnik John Donne koji je živio na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće i pripadao grupi \"metafizičkih pjesnika\". Njegova 17. meditacija počinje upravo tom konstatacijom na koju dodaje da je svaki čovjek dio kontinenta i da svaka gruda zemlje koja se odvoji od kopna umanjuje snagu kontinenta. Za njega je zajedništvo u kojem živi čovječanstvo tako snažno da ga smrt svakoga čovjeka umanjuje i slabi. I na kraju dolazi glasovita rečenica koju je volio i kao naslov svoga romana preuzeo i Hemingway: \"I zato nikada ne pitaj kome zvono zvoni; tebi zvoni\".
Oduvijek se govorilo da je onaj koji obnaša funkciju američkog predsjednika najusamljeniji čovjek na svijetu. To je donekle zaista i istina jer su ovlasti koje nosi Bijela kuća tako velike i supstancijalne da predsjednik na kraju dana mora potpuno sam sjesti u Ovalni ured, promisliti, donijeti odluku i preuzeti potpunu odgovornost za ono što ona nosi. O tome koliki su teret te odluke povremeno predstavljale vrlo rječito i obilato govori povijest – Roosevelta je tek napad na Pearl Harbour nagnao da uđe u rat iako je davno prije toga bilo potpuno jasno da Amerika neće moći ostati izolirana i nedotaknuta. Kennedyjev Zaljev svinja još je jedan takav primjer, kao i Pustinjska oluja Busha starijeg... Iako su svi oni u trenucima kada su donosili te odluke zapravo bili osamljeni otoci, postojao je neki most, neka čvrsta veza koja ih je povezivala sa saveznicima, vlastitim narodom, Kongresom... Ovih dana postaje sve izvjesnije da se Barack Obama doveo u situaciju u kojoj je zaista postao izolirani otok usred oceana, a jedini koji su koliko-toliko stali uz njega su Francuzi. No i oni kao da s udaljenog broda mašu Obami i šalju mu pusice.
Američki predsjednik kao da postaje sve svjesniji te stravične nesigurnosti, osamljenosti i razapetosti, a istodobno kao da nema hrabrosti presjeći situaciju i odlučiti jer jasno osjeća da je izgubio igru bez obzira na to krene li u rat ili odustane od njega. Greška u koracima napravljena je u trenutku kada je povukao glasovitu crvenu nit koju Assad ne smije prijeći.
Nakon summita G20, kojemu je domaćin bio Vladimir Putin, Obama još jednom mijenja retoriku i počinje govoriti o ultimatumu sirijskom režimu, dodatnom tjednu u kojem bi Assad trebao odlučiti hoće li međunarodnoj zajednici dragovoljno predati svoj cjelokupan kemijski arsenal ili će se naći pod kišom Tomahawka. Jedino što me u ovoj novoj Obaminoj \"političkoj pirueti\" doista zanima jest što mu je Putin rekao u razgovoru u četiri oka. Mislim da su te riječi ruskog predsjednika poprilično narušile samouvjerenost američke administracije i prenapuhanu sigurnost u to da imaju nepobitne dokaze da je Assad zaista upotrijebio kemijsko oružje. Možda mu je slikovito pokazao da u ovome trenutku Assad nije otok, već je čvrsto povezan sa svojim saveznicima koji su i moćni i spremni držati mu štangu do kraja.
Obamina konfuzija otišla je toliko daleko da i lideri zemalja poput Turske ili nekih umjerenih arapskih zemalja više ne znaju o čemu je riječ i dijeli li Obama s njima iste ciljeve kao i donedavno. Stoga nije čudno da turski premijer Erdogan kaže da je \"Turska voljna dati idealan doprinos miru u Siriji\". Nije se ni potrudio definirati taj idealni doprinos jer ne zna što će na kraju učiniti Obama. Vjerujem da većina zemalja iz regije kojoj pripada Sirija, koje su bile na Obaminoj strani, sada zapravo misli da će ova neodlučnost (emitira se jedna epizoda tjedno) samo dodatno ojačati Iran, što bi dugoročno moglo zapečatiti sudbinu cijele regije. I glasovanje u Kongresu moglo bi poći po zlu jer Obama ni tu ne stoji dobro. Kalkulira se da bi čak i neki zastupnici iz njegove stranke ovo mogli iskoristiti kao uvod u kandidaturu za predsjedničke izbore 2016. Ako se ovo ostvari, Obama zaista više ne mora pitati kome zvono zvoni.