Obama na Pantovčaku

Amerikanci su za predsjednika izabrali Baracka (u Bosni je barak grivati) Husseina Obamu, kojem je otac iz Kenije, očuh iz Indonezije a majka iz Kanzasa, otkud je otišla na Havaje. Bi li bilo moguće da Hrvati za svog predsjednika izaberu nekog hrvatskog građanina kojemu je, uzmimo, otac Srbin s Kosova, očuh Slovenac, a majka Istranka podrijetlom iz Hercegovine?

Odgovor je, usuprot hrvatskim medijskim kokodakalima koji o Hrvatskoj misle sve najgore, samo i jedino pozitivan. Da, i te kako je moguće da se na Pantovčak popne netko bez hrvatskog etničkog pedigrea.

Mora ispunjavati samo jedan uvjet: da bude Hrvat (u političkom smislu, dakle, da je hrvatski građanin/državljanin), da voli svoju domovinu Hrvatsku i da je iskreno spreman zalagati se za njezine interese, onako kako se je za svoju domovinu Ameriku spreman zauzimati Barack Hussein Obama!

Moderno političko hrvatstvo, pučki: domoljublje, od svojih je početaka u Hrvatskom narodnom preporodu i zasnovano na ideji etničke uzajamnosti. Uostalom, zar njegove obrube nisu odredili ilirski začinjavci koji su po etničkom podrijetlu i(li) pripadnosti bili Grci, Nijemci, Srbi, Slovaci, Slovenci, Mađari, Talijani?

Među tim očevima hrvatske nacije najmanje je bilo etničkih Hrvata, ali im to nimalo nije smetalo da se s najvećim žarom posvete postizanju hrvatskih (ilirskih) nacionalnih ciljeva. Šareni etnikum koji je baštinio hrvatsku kulturnu tradiciju i živio u hrvatskom kulturnom krugu oni su pretvorili u modernu naciju. Nitko tko joj je pripao ničeg se svog nije morao odreći. Današnjim rječnikom rečeno, političko je hrvatstvo na svome početku bilo hrvatska inačica ideje o ljudskim pravima.

Začinjavci i njihovi nasljedovatelji (Starčević, Supilo, Trumbić, Radić, Maček) postavili su temelje, ali samostalni hrvatski nacionali dom, državu, nisu uspjeli do kraja sazidati. Učinio je to Franjo Tuđman devedesetih, na žalost u (nametnutom) ratu, ali upravo na preporodnoj platformi Gajevih iliraca.

Tuđman (koji se i svojim imenom dobro uklapa u ilirsko društvo!) je svoj program nazvao pomirbom i u njega uključio sve koji su bili za neovisnu Hrvatsku, ne samo Hrvate. “Pomirenje sinova ustaša i partizana”, bio je samo medijski batrljak (najčešće tendenciozno interpretiran) koncepcije u kojoj je bilo mjesta za sve koji su u srcu imali mjesta za Hrvatsku, bez obzira na svoje podrijetlo i pripadnost. I uistinu je deplasirano postavljati pitanje je li Obama, dakle, Razlika, u Hrvatskoj moguć/a. Dakako, ovdje nas ima svakakvih, pa i ksenofoba koji na Obamu/Razliku nikad ne bi pristali, ali zar tako nije i u Americi?