Obama na prekretnici

Pravda možda jest zadovoljena, no još nije gotovo. Pravda o kojoj je govorio američki predsjednik Barack Obama u trenucima kada je naciji objavio da su američke snage u Pakistanu ubile neprijatelja broj 1 Sjedinjenih Država pravda je sužena na izravnavanje računa za ono što se dogodilo 11. rujna 2001. Za Obamu ovo bi mogla biti jedna od najvećih prekretnica u njegovoj predsjedničkoj karijeri, i to upravo na terenu koji je za njega najvažniji – na onom unutarnjopolitičkom. Samo se tu dobivaju izbori, a mrtvi Osama bin Laden u zemlji koja nikako da gospodarski krene naprijed golem je politički kapital, barem u ovome trenutku. Naciji je to dokaz da se onaj koji sjedi u Bijeloj kući ipak jako brine o nacionalnoj sigurnosti, odnosno o tome da Sjedinjene Države više nikada ne budu dovedene u situaciju poput one 11. rujna.

Uspjeh drukčije politike
Obama je ovim uspjehom pokazao još jednu važnu stvar, a to je da se ovakve bitke ne vode s gomilom loše opremljenih i neuvježbanih vojnika na terenu, već preciznim obavještajnim radom i još preciznijom akcijom koju je provela najbolje obučena postrojba američke vojske, i to bez žrtava u vlastitim redovima. Tako su sada uglavnom nestali svi argumenti onih koji su optuživali Obamu da naciju vodi u propast. Pokazalo se da njegova politika povlačenja američkih vojnika s ratišta na koje ih je poslao George Bush ipak nije bila prazna retorika i podilaženje biračkom tijelu ili nespretno provođenje predizbornih obećanja.

Iako je riječ o važnoj prekretnici, ona nije kraj nego tek početak, to više što su se u međuvremenu otvorila mnoga druga krizna žarišta poput Libije, Jemena ili Sirije. Za razliku od mrtvog Osame, snimka sićušnih zamotuljaka s tijelima mrtve unučadi Moamera Gadafija nikako nije ono što Bijela kuća i State Department žele vidjeti zato što upravo takvi slučajevi stvaraju negativnu klimu oko cjelokupne intervencije u Libiji koju su Sjedinjene Države pod svaku cijenu pokušavale izbjeći.

Assad kao reformist
Iz nevoljkosti da se otvoreno da zeleno svjetlo za tu intervenciju vidi se da Washington za ovakve slučajeve sad ima posve drukčiju politiku. Ona bi se najbolje mogla opisati reakcijom američke politike prema krizi u Siriji, i to iz usta same državne tajnice Hillary Clinton, koja je u trenucima kada je svijet gledao obračun sirijskih snaga sigurnosti s prosvjednicima vrlo tiho i skromno branila tamošnjeg predsjednika Bashara al-Assada govoreći kako su mnogi kongresnici u posljednjih pola godine bili u Siriji i razgovarali s Assadom te kako oni vjeruju da on jest reformist, ali da mu treba više vremena i podrške. Ubrzo nakon toga i britanski ministar vanjskih poslova William Hague kazao je kako za Assada još nije prekasno te kako bi njegova najava reformi još mogla imati veliku priliku. Uz to što ovakve izjave vrlo jasno pokazuju da je zapadnim silama pomalo dosta ratovanja po Bliskom istoku i drugim kriznim žarištima, problematičnim liderima isto tako problematičnih zemalja šalje se poruka da se malo potrude te da bi njihov trud mogao biti i te kako nagrađen.

Pobune koje se šire arapskim svijetom mogle bi u konačnici rezultirati velikim političkim preslagivanjem, no za to će trebati dosta vremena, dosta taktiziranja zapadnih sila, volje za pregovaranjem, pa čak i davanja pomoći nekim političkim igračima s kojima se suradnja dosad činila nemogućom.

Već sutra u Kairu će palestinski predsjednik Abbas i odmetnuti Hamas potpisati deklaraciju o suradnji, i to pod “sponzorstvom” Egipta, koji i sam kreće od nule. Zapadne sile sada moraju zbrojiti dva i dva i reagirati na pravi način.

Dođe li do takva zaokreta, smrt Osame bin Ladena mogla bi biti početak kraja terorizma protiv kojeg je pokrenut rat.