Obiteljska kuhača otjerala krizu

Mediji su, kak se voli reći, slika života. A kak se svi skupa već predugo valjamo u ovoj svakodnevnoj društvenom i ekonomskoj kaljuži, nemreju onda ni novinari baš pjevati ljubavne pjesme. Kad ste zadnji put, prosim, pročitali ili pogledali/poslušali prilog o uzornoj tvrtki ili uspjelom poduzetniku, obrtniku? Može bit da je kvaka u konfiguraciji tla.

Možda se moramo doslovno popeti na brijeg. Kao u ovom slučaju, kad je riječ o jednom više nego uspješnom ugostiteljskom obrtu s Badelova Brijega u Sesvetama. Već samim imenom ovo se obiteljsko gostioničarko gnijezdo ugnijezdilo u svoj prirodni okoliš. Kak se na vrhu Vinogorske uzbrdice gostionica može zvati ako ne po mirisavoj prigorskoj lozi – “Izabela”?!

Pa onda se još s takvim imenom i ugledom naći među “100 vodećih restorana i njihovih recepata”, koje je Udruga restorana iz Opatije odabrala od njih ukupno 2400. U svakom slučaju, lijepo priznanje tom gastronomskog carstva mirisavog naziva. A s vlasnikom Jožom Nekoksom znam se iz davnih dana. Još iz Gradskog podruma, gdje je ispekel zanat.

Pa iz “Trnjanske skele”, koju je na početku svoje privatne poduzetničke karijere ranih osamdesetih na Savici otvoril s dugogodišnjim kompićem Francekom Kolarom. Gazda Joža je rijedak svat u cjelokupnoj našoj ugostiteljskoj ponudi. Njegova osobna koreografija i gard u dočeku gostiju stilizirani su do te mjere da bi se svugdje drugdje mogli činiti karikaturom.

Takve geste – pomalo pompozno rukovanje ili izravno oslovljavanje, kao “ljubimruke” ili “velepoštovanje”, eventualno sitni poklončići i obvezatno pridržavanje kaputa koje uključuje intimno otiranje revera i otklanjanje zalutale dlačice ili pahulje – mnogi gost, dapače, uzima pod normalno, da ne velim, pod račun, iako je sve to u našem ugostiteljstvu već odavno izumrlo.

Svojim izgledom, ponašanjem, pokretom, mimikom i frazeologijom, gazda Joža djeluje izvanvremneski, poput onih dopadljivih likova iz starih predratnih žurnala. Isti stil i tretman uspio je prenijeti i na svoja dva sina, Edvarda i Kornelija. S tatom i mamom Jožicom (Joža i Jožica!), koja kao školovana kuharica drži kuhinju, dečki furt delaju. Svi delaju ko jedan.

Kao jedna složna familija. Recept u razvijenom svijetu i u Europi, koju toliko zazivamo, odavno provjeren i oproban. Najlakše je otvoriti obrt ili firmu, na se navući Bossovo odijelo, na nos nabiti rejbanice, galamiti u najnoviji primjerak mobitela i zaposliti hrpu konobara i kuhara, pa izigravati velikog gazdu! Kao što smo ne rijetko oko sebe imali prilike gledati. Takvi “ugostitelji” s pravom kukaju i na kraju doživljavaju ključ u bravu.

Dok se obiteljski restoran “Izabela”, eto, neprestano lista, grana i miriše, zbog čega mu se zahvalni gosti i vraćaju. I to ne samo zbog svježih medvjeđih šapica ili medvjeđeg pršuta, odrezaka od veprovine ili srnetine i bogovskog tatarskog bifteka nego i zbog starog oprobanog obiteljskog ugođaja od kojeg bi stara Europa na Badelovu Brijegu mogla ponešto i sama naučiti. Auf Wiedersehen, velepoštovani!