Imate li osjećaj da se u našoj kulturi ništa važno ne događa? Ako imate, to je zato što već dugo nije bilo nikakve obljetnice. Obljetnice su, naime, glavni sadržaj našega kulturnog života: u njih se ulaže najviše napora i od njih se očekuju najveći rezultati. Što nema obljetnicu, to kao da i ne postoji. Najviše volimo kad se približi kakva okruglasta godišnjica, po mogućnosti s dvije nule na kraju: tada se rastopimo od milja, udarimo u talambase i uvjeravamo sebe i druge kako je čovjek čija se obljetnica slavi silno važan i za nas i za svijet. Sipamo epitete i preslađujemo sve u šesnaest, tako da nam na kraju i samima dođe mučno. A poslije svega imamo dojam da smo se sjajno proveli, premda osjećamo mamurluk.
Jer, obljetničke manifestacije mi ne upriličujemo zbog velikih ljudi čije rođenje ili smrt tako obilježavamo, nego radi sebe samih. Treba nam da se povremeno malo ispucamo i damo sebi oduška, i da ujedno umirimo savjest što smo slavljenika dugo zaboravljali. Zato su proslave obljetnica tako bjesomučne i zato su tako rijetke: više od toga naprosto ne bismo mogli izdržati.
Eto, recimo, 2008. napunilo se petsto godina i od Držićeva i od Zoranićeva rođenja, ali smo se na Držiću toliko potrošili, da na Zoranića više nismo bili kadri ni trznuti. Ali, nije to najgore u cijeloj toj priči oko obljetnica. Mnogo su gore druge dvije stvari. Prvo i prvo, obljetnica je specijalna prilika, u kojoj se o slavljeniku može govoriti isključivo pozitivno, a nipošto i kritički. A to je, dakako, jednostrano, pa zato nikad ne saznajemo što nam uistinu znači onaj čiju obljetnicu slavimo: ispada da nam je on silno važan, ali vrlo rijetko, pa nam prema tome uopće nije važan. Drugo, obljetnica svojom pompoznošću i upotrebom superlativa stvara dojam da je o slavljeniku sve rečeno i da smo ga jednom za svagda definirali.
A iz toga slijedi da se više ne treba njime baviti, pa on tako nakon proslave tone još dublje u prašinu. Naravno, to ne znači da su obljetnice baš sasvim negativna pojava. Imaju one i blagotvornih učinaka, i to onda kad se slavi jubilej kakva živog čovjeka. Naime, u posljednje se vrijeme uvriježio običaj da se obilježi sedamdeseta godišnjica života istaknutih glazbenika, pisaca slikara i filologa. Daju im se tada nagrade i organizira se simpozij o njihovu životu i djelu, pa tko poživi do sedamdesete, može računati da će mu naša sredina napokon priznati da ga voli i poštuje. U Hrvatskoj inače nitko nikoga na hvali, pa čovjek može cijeli život raditi sjajne stvari, a da ga bližnji ni ne potapšu po ramenu.
Osim za obljetnicu: tada se slavljeniku – premda kroz zube – može kazati kako nije baš sasvim uzalud živio. Zato su takve obljetnice dobre: da barem povremeno sami sebi priznamo kako oko nas žive vrijedni ljudi i kako zbog njih i sama naša sredina nešto vrijedi. E, ali obljetnice dolaze rijetko, pa se zato povremeno čini da se ništa ne događa. Kad bismo barem znali kako je sve to s obljetnicama započelo, pa da obilježimo obljetnicu toga običaja!
Ako obilježavamo sedamdesetu godišnjicu života istaknutih osoba onda to više zvuči kao nekrolog.Potrebno je više držati do prave umjetnosti tijekom života umjetnika .