Obožavateljica Baracka Obame

Nakon što je naša premijerka Jadranka Kosor u Pragu zaiskala autogram od američkog predsjednika Baracka Obame, moglo bi se svašta reći, pa i ponoviti stih stare budnice: “Još Hrvatska ni’ propala, dok mi živimo...” Doznavši da je premijerka tražila Obamin potpis, otkrili smo i da jednoga dana kani pisati memoare. Jer, tražeći autogram, rekla je da joj treba “za memoare”. Gledajući je zbunjenu, dojam je da se Jadranka Kosor u Pragu više ponašala kao poklonica nego kao premijerka.

Da visoki, odnosno najviši predstavnik jedne zemlje, traži potpis političkog reprezentanta druge zemlje prije je presedan nego nešto na što smo svikli. Još nismo čuli da je, recimo, njemačka kancelarka Angela Merkel nekoga stranog državnika molila potpis. No usporedba i nije najprikladnija.

Naša se premijerka u Pragu ponijela kao razdragana tinejdžerica, oduševljena što je srela Michaela Jacksona. Doduše, naša premijerka u Prag i nije stigla da bi ondje i sama figurirala kao politička zvijezda. Jedina je zvijezda zapravo bio Obama. A naša se zadivljena premijerka prema njemu tako i ponijela. Ali tražiti od njega autogram, a onda s njim pretendirati na ozbiljan politički razgovor, zapravo je neozbiljno. I bez toga to bi mogao biti jedino razgovor tipa “veliki i mali”, a poslije autograma ne može biti čak ni to.

Zašto spominjanje stare budnice s početka? Zato što duh hrvatske poniznosti očito i dalje traje. Poklonstvo pred velikima i moćnima često je i dio političkog lukavstva, pa i političke mudrosti. Ali kod nas je to, kanda najčešće, dio tradicionalne podaničke političke kulture. Kad je već premijerka bila toliko fascinirana Obamom, a, vidjelo se, pomalo i smetena vlastitom pojavom na tako važnom skupu, s toliko svjetskih moćnika, nejasno je koga joj je vraga trebalo iskanje autograma?

Bez te nesmotrenosti mogla je, usprkos uzbuđenju i zbunjenosti, ostaviti sasvim solidan dojam. No hajde – premijerka je barem bila okružena svjetskom političkom elitom. Ali čime su bili fascinirani njezini prethodnici kada bi se susreli s Carlom del Ponte? I nju i bruxelleske eurokrate zadivljeno bi gledali kao neporecive svjetske face. Pa i danas, čim se pojavi neki činovnik iz Bruxellesa, naši se političari odmah oko njega slete i sjate, “kao da je bog”. Još samo da ga mole za autogram.

Ako se sami ne cijenimo, ako ne držimo do sebe, tko će nas cijeniti? Kada su nas u svjetskoj politici najmanje podnosili, ali najviše poštovali? Onda kada smo “imali kičmu”. Beskičmenjake i dodvorice, i inače, svi vole, ali ih nitko ne cijeni. Ima u našoj političkoj, možda i u općoj kulturi, još nešto pomalo kvarno. Velikima smo podložni, servilni i ponizni, a prema malima smo napuhani, osioni i bahati.

Premijerka se takvom ne čini. Ali prije nje to je bilo kao kulturološko i političko pravilo. Vani sagneš glavu, šutiš i klimaš. Doma digneš glavu, vičeš i prijetiš. Ondje si nula – ovdje, “u krug savijena zmija”. No, Jadranka je Kosor u Pragu, čini se, smetnula da je hrvatska premijerka, a ne obožavateljica američkog predsjednika.