Nešto je čudno s prikupljanjem potpisa za generalni štrajk koje su prije nekoliko dana pokrenuli čelnici sindikata. Kako prenose mediji, sindikalni vođe očekuju oko 400 tisuća potpisa te potporu svih – mladih, umirovljenika, mladih, nezaposlenih....
Velike (generalne) akcije dijelova puka koji predstavlja radnu snagu grada, regije, države... uvijek su u povijesti bile uzrokovane nekom vrstom zaista neodrživa tlačenja i iskorištavanja. Jedna od prvih takvih akcija u pisanoj povijesti jest secessio plebis u drevnom Rimu kada se plebs zgrozio nad sudbinom ljudi koji su vjerno služili u legijama a potom završili u lancima i ropstvu na zahtjev gramzivih patricija kreditora. Vrlo razumljivi razlog za generalni štrajk imali su tako, primjerice, u Saint Louisu 1877. godine kad su interesi ujedinili crne i bijele radnike. Uzalud su tada mediji diskreditirali crne i miješane sindikate da na ulicama napadaju bijelce. Pogotovo bjelkinje. I crnci i bijelci u tadašnjem sustavu javnog prijevoza više jednostavno nisu mogli trpjeti presiju i desetosatno radno vrijeme.
Danas je teško i zamisliti što je sve u svojim mislima nosila poljska Židovka Rosa Luxemburg (filozofkinja, ekonomistica, revolucionarna socijalistikinja i marksistkinja) kad je sa skepsom pisala o spartakijanskom ustanku 1919. koji je ipak ideološki vjerno podržala pa skonačala u Landwehr kanalu u Berlinu. Povijest je prepuna primjera kad su najviše za viši cilj zapravo na kraju dali oni umjereniji.
Nije zapravo potrebno možda ni smisleno nabrajati prekobrojne primjere radničkog organiziranja i pružanja otpora nečovječnim uvjetima nametnutim u razdoblju industrijalizacije, baš kao što ne treba vjerovati da naši sindikalni vođe žele biti mudri i odmjereni niti da žele voditi iskreno, daleko i odlučno kao što je to činila velika Rosa, koja je prezirala iracionalno i politikantsko.
Zapravo treba postaviti pitanje koji je to viši cilj naših skupljača potpisa protiv promjena. Naglasak je upravo na tim riječima – protiv su promjena. To i ništa više i ništa bolje, uzvišenije ili opravdanije.
Velike i uspješne akcije radnog puka u prošlosti bile su izazvane željom za promjenama, vizijom pravednijeg i poštenijeg odnosa prema onima koji žive od rada, a naši sindikalni vođe opsjednuti su vizijom održavanja postojećeg stanja. Je li to stanje, dobro stanje ili je, s oproštenjem, veliko sranje?
Danas je u Hrvatskoj zabilježeno više od 371 tisuća nezaposlenih. Mladi praktično nemaju šanse dobiti bilo kakav posao. Oni iznad 50 koji su ostali bez posla nemaju šanse vratiti se na tržište rada. Jedan od problema za takvu noćnu moru na tržištu rada jest krut, nefleksibilan Zakon o radu.
Usto, taj Zakon ponajprije štiti dio zaposlenih u javnom sektoru, baš kao i niz pratećih ugovora. Taj zakon ne štiti nadu u novo zapošljavanje i bolji život većine. On cementira postojeće odnose prema kojima su oni na državnim jaslama očito ravnopravniji od ravnopravnih pred tim istim Zakonom. Potpuno je jasno da nema istih razina prava u javnom i privatnom sektoru. Kasta javnih zaposlenika de facto eksploatira položaj koji mu pruža Zakon o radu. U privatnom sektoru, koji pravo kvalitetnog života mora izboriti na tržištu, nema tih prava koje će zajamčiti bilo kakav Zakon o radu ako tvrtka propadne. Privatni sektor će u svakom slučaju imati problema ako ga neki Zakon o radu čini manje konkurentnim nego što bi trebao biti.
Dakle, skupljanje potpisa protiv promjena Zakona o radu zapravo je još jedna od niza velikih demagoških priča za koju je otpočetka jasno da neće dobro završiti. Glas protiv promjena neće biti glas za pravedniji i bolji život. Bezvoljna politička klasa bez suvislog lidera neće znati progurati promjene koje bi ovo društvo mogle učiniti konkurentnijim. Moguće je čak da će sindikalni vođe dobiti i potporu značajnog dijela nezaposlenih protiv promjena Zakona o radu iako su upravo oni ti koji bi trebali glasati za promjene. Zapravo je očekivanje potpore nezaposlenih vrhunski cinizam sindikalnih vođa.