Od Haitija pa do Jelačić placa

Potres na Haitiju, koji je tu siromašnu zemlju opustošil za tolike ljudske živote i imovinu, medijski je potreso cijeli svijet. Osjetil se tak i na našem Jelačić placu. S podsjećanjem, naravno, na onaj najrazorniji potres iz 1880., a na koji smo, i nakon tolikih godina, spremni podsjećati za svakog većeg potresa u svijetu.

Pa čak i za svakog slabijeg podrhtavanja tla u našoj blizini. Potres iz Šenoinog doba tak nam postaje jedinicom mjere, iako se u prvoj polovici 19. stoljeća potresi još nisu ni mjerili! Znamo samo da je porušena stara barokna kaptolska katedrala. I da su se krovovi urušili ili zidovi popucali na mnogim crkvama (i crkva sv. Katrine stradala), palačama (na tek dovršenoj i još neuseljenoj palači JAZU/HAZU na Zrinjevcu popucali zidovi) i kulturnim spomenicima.

Na isti bi nas potres u raznim prigodama svojim procjenama i prognozama podsjećali i razni stručnjaci za potrese. Podsjetili bi nas na ono kaj uglavnom znamo, a na kaj nas podsjeća i posebna knjiga s autentičnim fotkama Ivana Standla s posljedicama potresa. Ispada da taj najrazorniji potres grada baš i nije bil tak razoran. I da bi “sljedeći mogao biti razorniji”. A s takvim paušalnim procjenama baš i ne bi trebalo mahati i na taj način raspirivati vatru koja kroz sve te duge godine tinja. Da bi se uvijek iznova, s povodom ili bez, rasplamsala.

Moglo bi se govoriti samo o medijskim potresima, a na koje i suvremenik potresa August Šenoa upozorava “kako su neki zagrebački listovi napravili više štete, negoli sam potres”... Naravno da je pisac i sam potresen, pa ne može prikriti svoju intimnu nesreću. “Hodasmo osamljeni, blijedi, vrućica nas tresla, živci kao da će nam popucati, hodasmo po svetom tlu našeg zavičaja poniknute glave..”, piše pisac, ali svjestan težine svojih riječi, smjesta smiruje i sebe i svoje čitatelje:

“Zagreb, iako teško ranjen, stoji i živi”... Sto godina nakon tog najvećeg potresa koji je pogodio Zagreb, probudili su se duhovi i psihoza potresa širila se gradom, po onoj kako se katastrofe javljaju ciklično svakih sto godina! Novine su čak pronašle i nekakvu “proročicu” koja je potvrdila da će se potres ponoviti, nakon čega je panika među Zagrepčanima bila neizbježna. U psihozi straha od mogućeg potresa 1980. i sam sam bil i krivac za strah, ali i žrtva. Moja je krivnja bila što sam u Večernjakovoj kolumni podsjetil na potres otprije sto godina, ne libeći se opisati i pojedinosti. Na primjer, da su ilički trgovci Kaster i Ohler poklonili šatore pod kojima su se ustrašeni Zagrepčani sklonili na Jelačićevu placu i sl.

A kak sam te osamdesete stanoval u jednoj staroj višekatnici u najstrožem centru, izmislil sam izliku da nekoliko noći sa ženom i djecom u studenome 1980. prespavam kod naših na Bukovcu. A neugodno mi je priznati da bi taj potiskivani strah od potresa mogao utjecati i na moju konačnu odluku da se uskoro i za stalno preselim iz stare četverokatnice u centru u visoku prizemnicu na Gornjem Bukovcu. Kakti, stari šupljikavi krov na obiteljskoj kući pod Sljemenom je sigurniji! Sigurnije – od čega?!