Od Henryja Forda do Grunfa

Never explain, never complain! Nikad ne objašnjavaj, nikad se ne žali! Maksima je to koje su se kroz povijest držali pravi frajeri, karizmatični, uspješni, posvećeni svom cilju. Pripisuju je književniku i političaru Benjaminu Disrealiju, ali, za popularne potrebe, i Jamesu Bondu. No najčešće se kao njezin ‘vlasnik’ navodi Henry Ford II., veliki ženskar i uspješan biznismen iz dinastije Ford.

Siguran i nedostupan

Do prije dva dana činilo se da i Hrvatska ima jednog takvog frajera. Guverner narodne banke u svom je mandatu stekao imidž čovjeka koji se posvećeno bavi svojim poslom, u njemu je siguran, nedostupan dnevnoj politici, istupa samo kada misli da je to nužno te čovjeka koji je lukavim balansiranjem između interesa krupnog kapitala i vapaja običnih ljudi okovanih kreditima s deviznom klauzulom postao jedna od ne samo najutjecajnijih već, što rijetko ide zajedno s moći, i najpopularnijih javnih osoba u Hrvatskoj. Nikada nije previše objašnjavao svoje stavove niti se žalio na napade koji bi nerijetko uslijedili. O sebi osobno davao je malo informacija, znalo se da voli tenis i Alana Forda, bio je diskretan, nije ga se viđalo na večerama s tajkunima ni na ljetovanjima po njihovim jahtama. Sve to pribavilo mu je stalno drugo mjesto na listama popularnosti, odmah iza predsjednika države. Rohini istupi napeto su se iščekivali, njegove kritike nadasve su se ozbiljno shvaćale i analizirale, mudro se koristio medijima i novinarima, a on sam vrlo se rijetko spuštao na razinu dnevnog prebacivanja loptica preko mreža u skučenom i uskogrudnom hrvatskom političkom dvorištu. Dapače, koliko su ga god neki željeli u politici, a građani mu davali potporu izglasavajući ga na listi popularnih, dobro je odjeknula i njegova izjava da neće u politiku. Točno ona doza gađenja nad politikom koja ljudima zvuči zdravo i primamljivo i zbog koje u njihovim očima nečiji ugled može samo porasti.

Promatranje svisoka

I onda se prije dva dana sve raspalo. Otkriće da je njegova supruga prodala svoju firmu Romah Ivici Todoriću, a potom od tog novca, ovoga puta kao fizička osoba, kupila obiteljsku kuću u kojoj su živjeli, ali u kojoj je bila i njezina firma, natjerala je Rohatinskog da objašnjava djelomično, a žali se potpuno. I na politiku, koja je toliko prljava da bi ga na kraju mogla natjerati u politiku (!?), i na dio medija, koji su ispod ‘svakog dostojanstva’. Svega 48 sati bilo je potrebno da Rohatinski prijeđe od promatranja politike svisoka do najave mogućeg ulaska u politiku. Odškrinuvši ta vrata, Rohatinski se prebacio od nedodirljivog do običnog. Ostaje još vidjeti je li njegova najava mogućeg političkog angažmana obećanje ili – prijetnja. S jednom aferom ili ‘aferom’, ovisno o kutu gledanja, Rohatinski se, naime, bez problema može kvalificirati za hrvatskog političara jer opraštali su birači i daleko veće skandale. Kuloarska nagađanja je li otvaranjem afere Rohatinski natjeran da se angažira u politici, uz podršku krupnog kapitala, koji već dugo, a do sada i neuspješno, želi svog favorita, ili se radi o pokušaju diskreditacije koji su smislili oni koji se boje njegova ulaska u izborni ring, dobit će svoju potvrdu ili demanti odlukom Rohatinskog.

Naravno, opcija je i da se povuče s mjesta guvernera i istodobno odbaci politiku kao budućnost. Druga je mogućnost da u inat, a i kao dokaz da nije ucijenjen, ostane na svojoj funkciji do kraja i nakon toga traži svoj daljnji put. Treća je da doista krene u politiku, ali njegova dosadašnja karijera pokazuje da mjesto saborskog zastupnika sigurno nije ambicija čovjeka njegova kova te da će mu svakako trebati ponuditi nešto više. U tom slučaju licitiranje tek počinje i nema sumnje da će Rohatinski moći birati. Iako, u konačnici, sigurno nije najvažnije pitanje što Rohatinski dobiva s politikom, već što Hrvatska dobiva s političarom Rohatinskim. Da se na kraju ne bi ostvarila ona omiljena izreka Grunfa, lika iz Alana Forda: tko izgubi dobitak, dobiva gubitak.