Od šargarepe do ostavke

Ne, nije riječ o srpskom i hrvatskom jeziku, ćirilici, posterima Vuka Stefanovića Karadžića, a najmanje o ravnatelju Milovanu Ležaji, nego je riječ o hrvatskom suverenitetu.
Sredinom devedesetih radio sam u mađarskoj Baranji, u nezaboravnom Pečuhu.

Od svih mogućih televizijskih programa najradije sam gledao Televiziju Vukovar. Bio je to čisti nadrealizam. Da je to mogao gledati srpski nadrealistički pjesnik Dušan Matić (kojega sam kasnih sedamdesetih upoznao na jednom jugoslavenskom ručku kod Jele i Draška Ređepa u Novome Sadu), vidio bi bolje nego ikad kako je zbilju nemoguće nadmašiti, ma što joj u svom tekstu učinili. U ovoj mi je prilici u pamet došao prizor izazvan jednim događajem s vukovarske tržnice.

Netko je svežanj šargarepe platio kunama! Na noge je skočilo sve živo, tržnicu su preplavili novinari i policajci, sazvani su izvanredni sastanci organa vlasti, organizirane su posebne tv-emisije, samo što nije počela opća mobilizacija.

Ono što je počelo s tom srpskom mrkvom plaćenom hrvatskim kunama, završeno je ovih dana ostavkom školskog ravnatelja u Jagodnjaku i unošenjem hrvatskih ikona (Krleža, Tesla, Tadijanović) u srpsku školu. Hrvatsko je Podunavlje napokon pod hrvatskim suverenitetom! I samo je o tome riječ u galami što već danima zaglušuje naše medije: o tome da u hrvatskoj prosvjeti može postojati samo jedan suverenitet (vrhovništvo), a to je suverenitet Republike Hrvatske.

Nastavne planove i programe svih hrvatskih javnih škola (od osnovnih do visokih) određuju hrvatske prosvjetne vlasti. U svima njima je nastavni jezik hrvatski, bez obzira na to tko i gdje nastavu izvodio. Svi naši građani - i stranci, ako imaju odgovarajuće dozvole - mogu predavati bilo koji predmet, pa i hrvatski jezik. Nužno je da imaju odgovarajuće kvalifikacije i podobnost (registrirani pedofil, primjerice, nije podoban za rad s djecom, kao što ni netko alergičan na hrvatski jezik, bez obzira na kvalifikaciju, ne može biti podoban za nastavnika hrvatskog jezika).

Postoje, dakako, i posebne javne škole u kojima se nastava ne mora odvijati na hrvatskom jeziku (npr. škole za pripadnike nacionalnih manjina), ali i planove i programe takvih škola može odobravati samo hrvatska prosvjetna vlast.

Raditi u njima mogu svi koji su kvalificirani, bez obzira na nacionalnost. Kao što ih i pohađati mogu svi koji to žele, prihvaćajući dakako posebnosti na kojima škola počiva.
Pripadnici nacionalnih manjina ne moraju pohađati posebne škole ako to ne žele, ali kad pohađaju opće javne škole ne mogu postavljati nikakve posebne zahtjeve.