Nedavna novinska “cveba” da u hrvatskom veleposlanstvu u Parizu visi Titova slika zapravo i nije neko veliko iznenađenje. Čuđenje bi bilo kudikamo veće da je u uredu Ive Goldsteina iznad njegove glave portret Franje Tuđmana. Logično je i gotovo samorazumljivo da je u uredu mesićevca Goldsteina Titova, a ne Tuđmanova slika.
Od Tuđmanove smrti Hrvatska je sve manje zbiljski Hrvatska. Titova slika u Goldsteinovu uredu ujedno je i slika te Hrvatske. S Titovom slikom u Hrvatskoj se dogodilo ono što ne bi, zbog boljih diplomatskih običaja, bilo moguće ni u Jugoslaviji. Goldsteinova tvrdnja da se Titova slika u njegovu pariškome uredu “našla slučajno” uvjerljiva je kao i većina tvrdnji njegova patrona Stipe Mesića.
Proglašavanjem hrvatske samostalnosti Hrvatska je “izišla iz genitiva”. Sve je najednom dobilo hrvatski atribut. Od nogometnih klubova do Akademije i Sabora. Nogometni savez Hrvatske preimenovan je u Hrvatski nogometni savez, a Sabor SR Hrvatske u Hrvatski sabor. Dogodio se formalni “izlazak Hrvatske iz genitiva”. Trebalo je proći 20-ak godina pa da se vidi da su promijenjena samo imena, a da je bit ostala ista. Hiljada je postala tisuća, avion zrakoplov, a privreda gospodarstvo. Promjena se svela na formu, a ne na sadržaj. Kada je Tuđman otišao, sve je postalo prozaičnije i nacionalno bezličnije. Ima li išta dojmljivije za svjedočenje takvoga stanja od Hrvatske radiotelevizije? Ona je valjda prva “pohrvaćena”. Ona je od Televizije Zagreb postala nacionalnom, a danas je hrvatska valjda jednako kao i u vrijeme dok joj je generalnim direktorom bio kasniji srpski ambasador u Zagrebu Veljko Knežević! Isto kao i u vrijeme dok je njome rukovodio njezin sadašnji ravnatelj Goran Radman.
Koliko se u Hrvatskoj toga stubokom promijenilo, vidi se i po tome što se Radman vratio tamo gdje je još bio dok je bilo Jugoslavije! Sada je na toj “hrvatskoj dalekovidnici” najvažniji događaj smjena “uredničkog doajena” Zorana Šprajca. Kao što je tajnovito napredovao, tajnovito ga se i smjenjuje. Šteta! Šprajc je barem mogao narodu objasniti nacionalni misterij poznat kao Nadan Vidošević. Kao što ga je godinama dovodio da se na obostranu korist hvali svojim “gospodarskim uspjesima”, mogao ga je ponovno dovesti da nam objasni samoga sebe. Šprajčevom smjenom, Goran Radman i njegov imenjak i adlatus Goran Rotim uskratili su nam zadovoljstvo vidjeti lijepog, sposobnog i nadasve bogatog Vidoševića. Sretne li Hrvatske u kojoj Radman i Rotim raspolažu našom javnom dobrobiti! Jednako Hrvati mogu biti sretni što ih u Francuskoj predstavlja Ivo Goldstein, a po svijetu diplomati slični njemu koje je nekoć odabrao hrvatski “Očenašek” dr. Mate Granić. Među tim “hrvatskim kadrovima” bilo je i onih kojima je jugoslavenstvo zadnjega premijera Jugoslavije Ante Markovića bilo najviša razina dopuštenoga hrvatstva! Granićevi su puleni još ili aktivni ili utjecajni u diplomaciji Hrvatske. Neki su od njih osamostaljivanje Hrvatske dočekali s figom u džepu, dok su im danas puni džepovi.
Hrvatskom vladaju “djeca komunizma”. Ona su, doduše, promijenila retoriku svojih očeva, ali mentalni su im sklopovi ostali slični njihovima. Hrvatska je prije više od dva desetljeća izašla iz Jugoslavije, no Jugoslavija nije sasvim izašla iz Hrvatske. Kao da se “jugoslavenska misao” pretvorila u genetsku osobinu, u nasljeđe koje se generacijski prenosi. Stare su ideološke vrijednosti opet u političkoj modi. Istinski su Hrvati s vremenom, u Hrvatskoj za čiju su samostalnost živjeli, postali politički podstanari. Osim nešto jezika, u Hrvatskoj se malo toga u stvari bitno promijenilo. Možda su i promjene u jeziku samo namjerni prividi koji kriju realnost. U diplomaciji mi danas umjesto nekadašnjih ambasadora imamo veleposlanike. Ironija je što su naši veleposlanici, poput spomenutoga u Parizu, zapravo mentalitetom još uvijek više jugoambasadori. Sudeći po sve većem ideološkom vraćanju u titoističku prošlost, Hrvatska bi se možda mogla vratiti i u nekadašnji politički genitiv.
Gospodine Jajčinoviću, pogodili ste u samu srž današnje Hrvatske! Od Sanaderovog licimjerstva i političke perverzije sa Miloradom Pupovcem samo je gore Milanovićevo i Josipovićevo lukavstvo. Mislim da u novijoj Hrvatskoj povijesti nije zabilježeno odvratnije poniženje Hrvatske i hrvatskog naroda nego je odradio Milanovićev i Josipovićev ministar znanosti i obrazovanja Jovanović kada je poslo četničkom vojvodi tj. srbijanskom predsjedniku Nikoliću hrvatske udžbenike da ih osobno pregleda četnički vojvoda. Mislim da se niže ne može pljunuti hrvatski narod i Hrvtska država. Ali on nije slučajno instaliran za ministra znanosti i obrazovanja od strane partije. Tako je radio i Savaz komunista hrvatske, pa tako je bio instaliran i Veljko Knežević na HRT-e kojeg spmenušte da je poslije bio srpski veleposlanik u Hrvatskoj. Tako je instaliran i Titov pionir Radman na HRT - koja ironija, vjerojatno će Josipović Radmana poslati za veleposlanika u Srbiju.