Od vrijesa do bijesa

Nemojmo gubiti vrijeme, predložili su, prihvatimo i vidjet ćemo što će se dogoditi. Ovim je riječima zastupnica Morana Paliković Gruden na sjednici Skupštine Grada Zagreba u četvrtak zaključila raspravu o (ne)imenovanju ravnatelja Koncertne direkcije Zagreb. Osim te male eskapade predstavnice HNS-a, za Koncertnu direkciju najviše se zanimao SDP koji je, zapravo, preko Odbora za izbor i imenovanja već drugi put u četiri mjeseca srušio propisno provedeni natječaj. Izlaganja trojice esdepeovaca na tu temu mogu se sažeti ovako: mi ne znamo što bi i kako bi uopće trebala raditi Koncertna direkcija, pa zato ne možemo imenovati ni njenog ravnatelja. Tako je kandidat Josip Nalis, premda su ga već dvaput podržale i na mjesto ravnatelja predložile sve ostale mjerodavne instance, postao samo vršitelj dužnosti, s propisanim rokom trajanja od najviše godinu dana. U tom roku mora biti provedena stručna i javna rasprava o budućnosti Koncertne direkcije, ali i dvorane Lisinski te Zagrebačke filharmonije.

SDP silno zainteresiran za KDZ

Za čitav taj proces, koji je odavno trebao biti završen, potpuno je svejedno je li na čelu KDZ “pravi” ili “ve-de” ravnatelj. Ali, ima jedna sitna razlika do koje je očito jako stalo nekome u mladeži Bernardićeva SDP-a koji trese groznica novoprobuđene strasti za klasičnu glazbu. (U isto vrijeme neke su persone iz glazbeničkog svijeta i polusvijeta - o da, i to postoji! - otkrile svoju sklonost SDP-u, osobito onom Bernardićevom.) Dakle, ta mala razlika je u tome što će za godinu dana prilike možda biti povoljnije za nekog kandidata koji će biti miliji kulturnom komitetu iz Praške. Naravno, ako Koncertna direkcija uopće preživi nakon što politika oko nje već dvadeset godina samo petlja i muti.

Kad je riječ o Koncertnoj direkciji, politički stav “glasajmo, pa što god bude” ima barem bijedno pokriće u činjenici da stvari tamo ionako već dugo ne valjaju. A to je potpuno suprotno od Galerije Klovićevi dvori čiji rezultati, kako umjetnički, tako i poslovni, već godinama dobivaju jednoglasne pohvale. Rijetkost je i u svijetu, a kamoli u Hrvatskoj, da neka kulturna ustanova privuče milijune posjetitelja i sponzorske milijune, a da pri tom ne izda svoje poslanje i kriterije. Zato nije čudo što i neki od svojedobno najžešćih kritičara Biškupićevog izbora Vesne Kusin za ravnateljicu Klovićevih dvora danas grme protiv odluke nove ministrice kulture da ju s tog mjesta makne.

Baš kao i odluka Gradske Skupštine o Koncertnoj direkciji, tako je i odluka ministrice Zlatar Violić o ravnateljici Klovićevih dvora legalna. Ali, to ne čini ništa prihvatljivijim princip “ministrica je odlučila jer na to ima pravo, a možda ispadne i dobro” koji je također u četvrtak na HTV-u zastupao i branio Vladimir Stojsavljević. Živu Vesnu Kusin, koja je sjedila do njega u studiju, pomoćnik ministrice u par je rečenica arhivirao i proglasio prošlošću, prekorivši usput voditeljicu i urednicu što u emisiju nisu pozvale budućnost Klovićevih dvora koja će možda biti još bolja. Ministrica riskira i preuzima odgovornost, kaže njen pomoćnik. Ali, zašto baš u Klovićevim dvorima? Zar samo zato što po zakonu to može? Vesna Kusin, volio je tko ili ne, u struci se pokazala kao onaj jedan čovjek koji uvijek stvara razliku između inercije i akcije, između živosti i letargije, između strasti i ravnodušnosti, tavorenja i uspješnosti. Važna je i ekipa koja ga slijedi, ali razliku uvijek čini jedan čovjek.

U nedjelju 4. prosinca, zahvaljujući nadahnutom izboru jedne mudre građanke, s birališta smo otišli u Klovićeve dvore. Ako je pred biračkom kutijom i bilo tjeskobe i sumnje u važnost, značaj i snagu kružića i papirića, u dvoranama Klovićevih dvora dan je bio velik, vedar i svečan. Obasjavali su ga suncem obasjani tepisi procvalog vrijesa prostrtog po vrelom kamenu, sve do uzburkanog mora koje ga soli i škropi. Sve je to čovjek mogao vidjeti, čuti i mirisati na slikama Mate Celestina Medovića čiju je impozantnu retrospektivu u Klovićevim dvorima, na poziv Vesne Kusin, postavio Igor Zidić. Bile su tamo i Medovićeve samostanske kontemplacije i od askeze nabujale erotske fantazije i monumentalne historijske i mitološke kompozicije. Nezamislivo mi je da je itko tog ili bilo kojeg drugog dana ravnodušno prošao kroz te dvorane pored tih slika. A pogotovo te nedjelje, kada nam je Medovićev vrijes, poput gorućega grma, ugrijao dušu, oživio oči, pokazao put, pojačao nadu, umirio bijes. Skoro dvadeset tisuća ljudi vidjelo je u dva i pol mjeseca tu veličanstvenu izložbu koja je, zamislite, i putujuća! Sada je u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku.

Promjena zbog promjene

Zbog toga prilično osobno doživljavam smjenu Vesne Kusin. Zahvaliti joj na predanom radu i na Medoviću najmanje je što mogu učiniti u ovom trenutku. Ne bih imao nikakvu zamjerku, niti bih izrazio bilo kakvu sumnju u opravdanost odluke ministrice kulture da je ijedno od ponuđenih objašnjenja, kako od nje same, tako i od njenog pomoćnika Stojsavljevića, bilo imalo uvjerljivo ili poduprto bilo kojim jačim argumentom, a ne floskulama o suvremenosti, otvorenosti novim idejama i o promjeni koja je očito sama sebi svrhom.

Začudila me, zbunila, obeshrabrila i razočarala i sama odluka, ali još više način na koji se ona u javnosti brani. Ako ništa drugo, od novog sastava Ministarstva kulture očekujem da uvažava postojanje ljudi koji vrlo osobno doživljavaju Medovićeve slike, baš kao i misterij Wagnerova “Parsifala” koji se ovih dana ponovo vraća na pozornicu zagrebačkog HNK i koji će podjednako vjernicima i nevjernicima podariti čaroliju Velikog petka. Zbog koga i zbog čega drugog uopće postoji i njeguje se ta kultura?

Na žalost, nimalo nas ne ohrabruje kada o kulturno-političkoj “strategiji” metropolitanske vlasti govore ljudi poput esdepeovske uzdanice Srđana Subotića. Bez imalo kompleksa i bez imalo znanja taj se zastupnik za skupštinskom govornicom, također prošlog četvrtka, upustio u diskutiranje i arbitriranje o tome je li Zagrebu i Hrvatskoj potrebniji Wagnerov “Parsifal” u HNK-u ili Anočićevi “Kauboji” u Exitu. Nije taj shvatio ni jedno ni drugo. Nisam se 4. prosinca prepustio euforiji zbog izbora, ali jesam Medovićevoj ljepoti. Nisu nas napustile sumnje i tjeskobe, ali nismo odustali niti od nade da će biti barem malo drugačije, malo bolje, malo ljepše. Ne želim nikada prihvatiti misao da smo zarobljeni u klopci između dva obličja iste sebične i bezdušne politike. Ne želim da nas truje osjećaj bezizlaznosti, ne želim da se opet gušimo u bijesu. Srećom, sjećajući se 4. prosinca, uvijek ću pod kapcima pronaći lijepu i ljekovitu sliku i misao: Medovićev vrijes.