Odbijanje zlatnoga križa nije puko pomodarstvo

Posve proizvoljna, da ne velim izmišljena, tvrdnja ovih dana da su naši biskupi pohrlili svoje zlatne križeve zamijeniti željeznima vrlo je opasna. Ne zbog toga što se autor te poluinformacije lažno poziva na visoke crkvene izvore i ničim ne potkrepljuje svoje tvrdnje te još manje što su tu bedastoću lakoperni portali prihvatili i plasirali zdravo za gotovo, nego zbog toga što takve informacije ozbiljno zasjenjuju i zamagljuju ono bitno u novom pontifikatu pape Franje.

Poznato je već i vrapcima (i ostalim pticama kojima je onaj Franjo iz Assisija propovijedao) kako je novi papa odbio na prsa staviti zlatni križ, rekavši da mu je njegov željezni dovoljno dobar, a ovaj zlatni – nosite ga vi! To je bio jedan od vidljivih znakova ne samo njegove osobne skromnosti i jednostavnosti (gdje se nižu primjeri neulaska u limuzinu, plaćanja hotela, telefonskog zvanja dostavljača novina...), nego i jasne poruke i Crkvi i svima izvan nje da je došlo vrijeme razlučivanja bitnoga od nebitnoga.

Tko god ima prilike dohvatiti se tek objavljene papine biografije (koja je u Italiji izašla prošloga petka, a u nas jučer u izdanju Verbuma iz Splita) vidjet će da je Bergoglievo odbijanje zlata i prionuća za željezo tek posljedica, rezultat njegova poslanja. Uzrok je mnogo dublji. On se skriva u njegovoj poruci milosrđa, na koju je suvremena Crkva gotovo posve zaboravila. Dakako, ne u cijelosti i primjerima vrsnih pojedinaca, ali svakako u svojoj generalnoj politici, koja je na prvo mjesto stavljala moć, bahatost, nedodirljivost i silu, a gdje milosrđu nije bilo mjesta.

Milosrđe je, odnosno milost, kako to lijepo konstatira protestantski pisac P. Yancey (kojega papa Franjo nije citirao, već kardinala W. Kaspera, što je za ovu prigodu posve svejedno) krepost imanentna isključivo kršćanstvu od čitava mora religija. Kršćanski Bog, za razliku od drugih, nije samo sudac, nego i milosrdni oprostitelj. Yancey priča kratku epizodu s prostitutkom, koja na upit zašto ne ide u Crkvu po pomoć, odgovara da ne želi biti još jednom osuđena. Eto, upravo takvu Crkvu zagovara i naviješta novi papa Franjo: Crkvu koja oprašta, a ne Crkvu koja osuđuje i sudi!

U njegovu odricanju od zlatnoga križa pri prihvaćanju papinske službe u srži je ta poruka, a ne gnušanje i alergija prema zlatu kao takvom. Ta poruka vrijedi jednako i za hrvatske biskupe kao i sve ostale biskupe, ali i vjernike na svijetu. A to ne znači da će svi oni preko noći poskidati svoje zlatne križeve i križiće, prstenje, burme i povaditi zlatne zube kako bi hinili modu da slijede “velikog voljenog vođu”, kako to žele neki neupućeni i neuki mediji, a čega se Crkva s pravom boji. Jer, u konkretnom slučaju nije riječ ni o kakvom pomodarstvu ili trendseterstvu, nego posezanju za izvornim porukama koje su kršćanstvo do danas održale na svijetu.

Milosrđe je tu na prvome mjestu. I naši to biskupi dobro znaju. U povijesti su to više puta imali prilike pokazati, baš kao što su na tu milost znali i zaboraviti. A danas neka im nitko ne mjerka kakve boje križ nose oko vrata, nego koliko su u stanju učiniti za hrvatskog čovjeka i njegovu budućnost, koja je pred propašću. Zlatni križ nakon njihova odlaska ionako će ostati u nekoj crkvenoj riznici, a križ milosti jedini će biti po čemu će u povijesti ostati zapamćeni.