Dva referenduma o odcjepljenju u dvije velike europske sile: odcjepljenju Katalonije od Španjolske i Škotske od Velike Britanije. Europski izbori, kojima mnogi predviđaju da će biti najzanimljiviji od 1979., kad je počelo izravno biranje članova Europskog parlamenta, i da će stvoriti najeuroskeptičniji saziv EP-a u povijesti. Novi predsjednik ili predsjednica Europske komisije, Europskog vijeća… Sve to čeka Europsku uniju u 2014. godini i svaki od tih događaja mogao bi promijeniti kurs Europe.
Pravni i politički košmar
Škotska planira održati referendum o odcjepljenju 18. rujna 2014., a Katalonija 9. studenog 2014., i obje bi mogle donijeti presedansku odluku. Nikad se nitko dosad nije odcijepio od države koja je članica Europske unije. Što se događa u takvom slučaju? Odcijepljeni teritorij automatski prestaje biti dio EU i mora ponovno aplicirati za članstvo u Uniji ako to želi. Kakav pravni i politički košmar mogu izazvati pozitivni ishodi referenduma o odcjepljenju Škotske ili Katalonije, zasad je nemoguće točno predvidjeti. Zna se da službeni Madrid najavljuje kako uopće neće dopustiti odlučivanje o katalonskoj nezavisnosti jer je ono, u očima španjolskog premijera Mariana Rajoya, protuustavno. Prema španjolskom ustavu iz 1978., referendum o odcjepljenju neće biti priznat. Pitanje na katalonskom referendumu trebalo bi biti u dva dijela: “Želite li da Katalonija bude država” i “Želite li da Katalonija bude samostalna država”, no premijer Španjolske je decidiran:
– To je neustavno i neće se dogoditi. To je izvan svake rasprave i izvan svakih pregovora – rekao je Mariano Rajoy nakon što su katalonski politički lideri prije tri tjedna odredili datum održavanja referenduma.
Predsjednici institucija EU poput Joséa Manuela Barrosa i Hermana Van Rompuya oprezno odbijaju govoriti o konkretnim hipotetskim slučajevima proglašenja nezavisnosti Škotske ili Katalonije, ali u načelu upozoravaju da bi svaka novostvorena država morala ponovno aplicirati za članstvo u EU.
Škotski politički lideri, međutim, uvjereni su da bi Škotska mogla nastaviti biti članicom EU i nakon odluke o izlasku iz Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije. To planiraju izvesti tako što bi započeli i dovršili pregovore s EU u razdoblju od 18 mjeseci između referenduma 18. rujna 2014. i točnog datuma napuštanja Velike Britanije, što predviđaju za ožujak 2016. godine. Španjolski premijer Mariano Rajoy, koji je strog prema ideji škotske nezavisnosti jer ne želi dati nadu političkim borcima za katalonsku nezavisnost, upozorava da bi ulazak Škotske u EU moralo odobriti svih 28 članica, a Španjolska bi teško to odobrila.
Alex Salmond, prvi ministar Škotske, vodi svoj narod prema referendumu tvrdeći da se ništa bitno neće promijeniti nakon što glasaju za nezavisnost, no izjave poput Barrosovih ili Rajoyevih daju naslutiti da bi se nakon odcjepljenja sve promijenilo. I hrvatski je veleposlanik u Velikoj Britaniji Ivan Grdešić citiran u londonskim medijima kad je, za posjeta škotskom parlamentu, upozorio da pregovori s EU traju niz godina i zapravo su koncipirani tako da zemlja koja pregovara o članstvu mora, po principu uzmi ili ostavi, uglavnom prihvatiti sve što joj Bruxelles nudi. I premijer Zoran Milanović je, u pisanom odgovoru na upit škotske europarlamentarke Christine Stihler, napisao da bi Škotska u slučaju odcjepljenja morala predati novi zahtjev za ulazak u članstvo EU i čekati da završi cijeli proces otvaranja i zatvaranja pregovora, što je u slučaju Hrvatske trajalo devet i pol godina.
>> ‘Nemate vi dovoljno tenkova da zaustavite neovisnost Katalonije’
Zajednička “sterling zona”
Odcjepljenje Škotske stvorilo bi još niz presedana, ne samo za EU nego i za britansku valutu funtu, britansko nuklearno naoružanje… Škoti se odmah po stjecanju nezavisnosti žele riješiti vojne baze s nuklearnim podmornicama koje britanska vojska ima na škotskom teritoriju, a neki stratezi u Londonu predlažu da u tom slučaju baza u Škotskoj bude izdvojeni suvereni teritorij Velike Britanije, u sličnom statusu kao što su britanske baze na Cipru. Škotski lideri koji vode zemlju prema nezavisnosti ipak žele zadržati funtu kao valutu, a to planiraju učiniti stvaranjem zajedničke “sterling zone” s Velikom Britanijom.
“Funta je škotska valuta jednako kao što je valuta ostatka Ujedinjenog Kraljevstva”, kaže se u Bijeloj knjizi škotske nezavisnosti. Škotski referendum bit će prvo izjašnjavanje građana o odcjepljenju od zemlje koja je članica EU, katalonski referendum drugo. Uspije li ijedan od njih, još jedna regija u Europi mogla bi slijediti primjer. To je Flandrija, sjeverniji i bogatiji dio Belgije, u kojoj je predsjednik snažne separatističke stranke Bart de Wever nedavno postao gradonačelnik Antwerpena i tako dobio politički i ekonomski utjecajnu fotelju iz koje dalje razvija ideju nezavisnosti Flandrije.
Kriza je potaknula još jedan politički proces koji bi mogao biti vidljiv na izborima za Europski parlament, koji se u cijelom EU održavaju između 22. i 25. svibnja. Populističke stranke i pokreti diljem Europe vide ove izbore kao priliku da otmu glasove tradicionalnim strankama koje mnogi birači smatraju dokazano nesposobnima za stvaranje radnih mjesta, vraćanje gospodarskog rasta i očuvanje europskog modela socijalne države. Mnogi europski birači gledaju na Bruxelles kao na birokratsku, skupo plaćenu mašineriju koja nema doticaja sa stvarnošću. Sve manje ih na Bruxelles gleda kao na nešto pozitivno. Razne krajnje desne ili krajnje lijeve stranke, kao i različiti pokreti koji se predstavljaju kao alternativni politički putovi, mogli bi na valu takvog raspoloženja birača završiti u Europskom parlamentu.
Jedan od lidera tog paneuropskog populističkog pokreta je Geert Wilders, član nizozemskog parlamenta i predsjednik Stranke slobode (PPV). Ranije poznat kao otvoreni islamofob, Wilders je na vrhuncu krize eurozone shvatio da njegov glavni politički proizvod – napadanje muslimana – izlazi iz mode. Novi trend u zapadnoeuropskoj ksenofobiji postalo je kritiziranje slabije razvijenih Europljana s juga i istoka Unije, kao i napadanje eurobirokrata koji brane ideju europske solidarnosti i zajedništva.
Wilders vjeruje da će europski izbori u svibnju 2014. biti povijesni jer će označiti početak “odronjavanja eurokrata”. Pripremajući se za veliku pobjedu svojih istomišljenika, Wilders je sklopio predizborni savez s lidericom francuske krajnje desnice Marine Le Pen, koja je od svoga oca Jean-Marie Le Pena naslijedila stranku Francuska nacionalna fronta i učinila je popularnijom. Nacionalističke i druge euroskeptične stranke dosad su na izborima za EP bile podijeljene. Svaka je temeljila svoju kampanju uglavnom na nacionalnim pitanjima. Ali Wilders i Le Pen ovaj put pokušavaju ujediniti euroskeptike na njihovim sličnostima, ne razjediniti na razlikama. Na zajedničkoj press-konferenciji 13. studenog u Haagu Le Pen je izjavila da je to povijesni dan koji označava završetak razjedinjenosti “patriotskih pokreta”, a Wilders je proglasio da “danas počinje oslobođenje Europe od bruxelleskog čudovišta”.
Stvara se savez desnice
– Europa je kontinent sastavljen od puno različitih nacija koje imaju svoje identitete, tradicije i jezike. Ako im ukradete njihove nacionalne demokracije, time nećete stvoriti novu europsku demokraciju. Time ćete uništiti demokraciju u Europi – zaključuje Wilders. To je platforma na kojoj u kampanju kreću šef četvrte najveće stranke u Nizozemskoj i šefica treće najsnažnije stranke u Francuskoj. Na tu platformu nastoje privući i slične stranke iz drugih zemalja, poput Nezavisne stranke Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) koja je pod vodstvom europarlamentarca Nigela Faragea u nacionalnim anketama i na lokalnim izborima dosegla status treće stranke u Velikoj Britaniji. No, Farage se zasad ne želi pridružiti Wildersu i gospođi Le Pen jer ne želi biti povezan s antisemitizmom, koji je tradicionalno prisutan u Francuskoj nacionalnoj fronti. Wilders i Le Pen mogli bi u svoj desničarski savez privući talijansku Sjevernu ligu, belgijsku stranku Flamanski interes, Stranku slobode Austrije, stranku Švedski demokrati ili Dansku narodnu stranku.
Iako nije dio ovog radikalno desnog saveza, već je više centristička, njemačka stranka AfD (Alternativa za Njemačku) mogla bi pomrsiti račune tradicionalnim njemačkim strankama. Osnovana 2013., AfD je zamalo postala parlamentarna stranka na njemačkim izborima u rujnu (osvojila je 4,7 posto glasova), a glavna politička teza stranke jest da politika kancelarke Angele Merkel uništava gospodarstva na jugu Europe i da će njemački porezni obveznici na kraju platiti račun neuspjeha takve politike. AfD nije protiv Europske unije, ali jest protiv eura. Stranka smatra da je euro propala valuta i da šteti ideji europskog zajedništva jer stvara propale države unutar EU.
U Grčkoj glavni problem je nacionalistička i neonacistička stranka Zlatna zora, koja i dalje ima šanse da se natječe na europskim izborima i osvoji mjesto u EP-u iako u toj stranci upravo traje svojevrsna državna racija u sklopu koje su njezin predsjednik i parlamentarni zastupnici uhićeni i optuženi za udruživanje u zločinačku organizaciju.
U 2014. godini Europa će dobiti novi saziv Europskog parlamenta koji će biti najeuroskeptičniji savez u povijesti. Već sada su mnogi političari i komentatori diljem kontinenta zabrinuti zbog te vrlo realne mogućnosti. No, jedan je nizozemski politički analitičar izračunao da, prema najoptimističnijim anketama, sve antieuropske populističke stranke mogu osvojiti najviše 15 posto mjesta u Europskom parlamentu. U to je ubrojio i one radikalno desne, i centrističke stranke, i prosvjedne pokrete poput Pet zvjezdica u Italiji.
– Petnaest posto mjesta u EP-u bio bi rekord, to je sigurno, ali to teško može biti ozbiljna prepreka za ostalih 85% “odgovornih”, proeuropskih zastupnika – kaže Cas Mudde, inače autor dviju knjiga o ekstremnoj desnici u EU.
Saor Alba!!!