Odraz u zrcalu

Ubojstvo Ive Pukanića nije obično ubojstvo, kakvih je inače sve više. Ubiti novinara uvijek je i više od običnog ubojstva.

Smrt vlasnika Nacionala nije samo zločin, nego i demonstracija moći nalogodavaca njegova ubojstva. Ovo je ubojstvo i njihova svojevrsna javna poruka. Jer Pukanić nije bio obični novinar, što zbog svoga imovinskog statusa, što zbog stila i načina ponašanja, možda još i najviše zbog svojih društvenih i političkih veza.

Ivo Pukanić je „bio na ti“ valjda s većinom poznatih i utjecajnih osoba u ovoj zemlji. Njegove su veze sezale do najviših sfera vlasti i moći u Hrvatskoj. Pukanićeva bi smrt stoga mogla bit čitana i kao – što kao otvorena, što kao šifrirana – poruka i utjecajnim pojedincima i institucijama. Pa i najvišima. Vjerojatno se računalo i na odjek koji će izazvati ubojstvo nekoga toliko poznatoga i s toliko visokih veza kao što je Pukanić. Taj je efekt polučen – psihoza je proširena.

I u inače frustrirano društvo, suočenom sa življenjem „u minusu“, uneseno je i dodatno strahovanje, bojazan za osobnu sigurnost. Na ulicama se počelo ginuti kao u ratu. Žrtvom može postati svatko. U napadu na Pukanića moglo se i to dogoditi, mogli su stradati i slučajni prolaznici. Nasilje i terorizam nisu tek nešto što se događa samo drugom, jedino nekome poznatom i utjecajnom.

Ivo Pukanić bio je i poznat i utjecajan. Postao je paradigmom ostvarenja tzv. američkog sna na hrvatski način. Bio je pripadnik hrvatske društvene elite nastale u posljednjih petnaestak godina. S vremenom je osobno ime i prezime pretvorio u općepoznato “Puki”. Utoliko i njegovo ubojstvo nije tek jedno od mnogih koja su se dogodila na zagrebačkim ulicama.

Koji god bili motivi naručitelja Pukanićeva ubojstva, oni su ostali u pozadini čuđenja, zaprepaštenja i straha koje je ubojstvo prouzročilo. Možda je širenje straha i bilo jednim od ciljeva koje se kanilo polučiti Pukanićevom likvidacijom. Ako se nekoć i činilo da je svojedobno pucanje na nj njegova inscenacija, koju se banaliziralo parafrazom „Ivo, pazi metak!“, nakon ovoga što se dogodilo, tragično je jasno da se nije radilo o blefu. Izgleda da je to kasno shvatila i policija.

Poslije ubojstva Anđele Bešlić, Kristine Šušnjare i Luke Ritza, te ubojstava Ivane Hodak i Ive Pukanića, Hrvatska psihološki više nije ista zemlja. Bojazan, nesigurnost, zebnja i strah postali su dijelom naše svakodnevice. Utoliko je i ubojstvo Ive Pukanića i šefa njegova marketinga, Nikole Franjića, po tragičnosti slično drugima, no po svojim društvenim i političkim posljedicama dalekosežnije i prelomnije od drugih. Poslije ubojstva u Vlaškoj, Hrvatska se sa samom sobom suočila na dosad najružniji način. Za nadati se je – da se u zrcalu prepoznala.