Odricanje od Oluje

Okupacija je trajala dugo, toliko dugo da se u mnoge ljude bilo uselilo zlokobno – nikad više. Nikad više slobodne i cijele Hrvatske. Tako su mislili i vrlo ozbiljni oporbeni političari s kojima sam u tim godinama razgovarao. Stoga je malo koji narod u povijesti kao hrvatski u tako kratko vrijeme doživio toliku radost. Nekoliko dana Oluje imalo je težinu stoljeća. Upravo su na ta stoljeća, i pogotovo na političku budućnost država na koje se raspala bivša Jugoslavija, mislili srbijanski saveznici u Europi koji su Oluju pošto-poto htjeli zaustaviti te Mladićevoj vojsci omogućiti prodor u Bihać. Posljedice bi bile genocid višestruko okrutniji od onog u Srebrenici, spajanje s “krajinom” i ostvarenje velikosrpskih planova. Teza koja se dade sročiti prema obrani Ante Gotovine u Haagu glasi: nisu hrvatski zapovjednici Gotovina i Markač osuđeni zbog “zajedničkog zločinačkog pothvata” nego upravo s “argumentima” s kojima se htjelo spriječiti oslobođenje Hrvatske. Već na početku Oluje Carl Bildt govori o Tuđmanu kao ratnom zločincu, o prekomjernom granatiranju i tisućama srpskih žrtava.

Obavještajci JNA u svijet šalju film vješto sniman tako da požar mazuta u Tviku stvara dojam da je cijeli Knin u plamenu. Bildt i Solana pozivaju Matu Graniću u Ženevu gdje traže da se akcija prekine, a glavni im je razlog stradanje civila te izmišljotina koju su dobili iz srpskih izvora i od UNPROFOR-a o pet stotina mrtvih u kninskoj bolnici. U scenariju zaustavljanja Oluje je i “slavna” salveta Padyja Ashdowna na kojoj je Tuđman navodno ucrtao podjelu Bosne, pa hrvatski predsjednik u Zagrebu ugošćuje Aliju Izetbegovića i tako učvršćuje splitski sporazum o zajedničkoj obrani Bosne i Hercegovine. Kad se nije uspjelo spriječiti Oluju, “razlozi” zbog kojih se to činilo prenose se u optužnicu protiv hrvatskih generala. Tako je ta povijesna akcija postala ključni događaj i za oslobađanje Hrvatske, za ukidanje “krajine”, za spas Bihaća i sprečavanje Mladićev vojske i baš zbog svega toga za procese Hrvatima u Haagu i nastojanje da se izjednači krivnja žrtve i agresora.

Pokrenuta unatoč protivljenju velikih sila - istina, uz prešutni pristanak Amerike – ona je veličanstveno svjedočanstvo nepokolebljive jedne države da sama odluči o svojoj ratnoj sudbini, da izvrši svoju povijesnu zadaću, pokaže svoje dostojanstvo i suverenost, da ostvari svoje povijesno i prirodno pravo na oslobođenje i cjelovitost. Suđenje Gotovini, Čermaku i Markaču u Haagu bilo je suđenje toj volji, suđenje “drskosti” jedne “male” Hrvatske koja se po svojim težnjama nije znala ni htjela razlikovati od Britanije ili Francuske, Rusije ili Amerike, Norveške ili Estonije. Tuđman se postavio kao suverni državnik ravan svim velikim osloboditeljima i vođama svojih zemalja. Zapravo je i pitanje je li ikad ijedan državnik dočekan s toliko oduševljenja kao prvi hrvatski predsjednik u Splitu u koji je došao Vlakom slobode poslije Oluje. Taj trijumf će ga koštati neizrecive mržnje s kojom će ga htjeti ocrniti protivnici u Hrvatskoj, i neprijateljstva onih u inozemstvu koji su Lijepu našu htjeli krojiti po mjeri svojih interesa a ne je prihvaćati s njezinom suverenošću koja je izrasla iz Oluje i iz ničim iz svijeta potkupljive veličine njezina predsjednika. Mesićeva “detuđmanizacija” nije bila ništa drugo nego osveta marginalnog odmetnika koji tu veličinu nije mogao podnijeti.

Tako je Oluja najveći hrvatski ponos i najveći hrvatski grijeh. Najveći ponos za hrvatski narod, i najveći grijeh za europske moćnike koji će svojevrsno odricanje od suverenosti koju je Hrvatska zadobila Olujom nametnuti kao kriterij za hrvatsku vlast od početka 2000. godine do danas. Te su se suverenosti odrekli i Račan, i Mesić, i Sanader, i Jadraka Kosor i Josipović. To odricanje i predaja Bljeska i Oluje u nadležnost Haagu bili su “rasterećenje” slabih od povijesne težine i odgovornosti kojom su Franjo Tuđman i hrvatski heroji u Oluji “opteretili” buduće naraštaje.