Odricanje od ‘posrnulih drugova’

Da će “tjelesni čuvari” čuvati Stipu Mesića i kad prestane biti predsjednikom znalo se i prije kraja njegova dugovječna mandata. Ali da će čuvati i Ivu Sanadera i poslije nenadano i hirovito prekinutog mandata to se valjda nije ni slutilo. Šefovi policije odlučili su tako, jer se boje za njegovu sigurnost. Plaše se da bi se bivšemu premijeru moglo nešto dogoditi, da bi mu netko mogao nauditi. Nekada su ga pazili iz predostrožnosti, zbog mogućnosti da mu netko nešto ne pokuša grdo učiniti, ljutit zbog njegove politike. Danas pak Sanadera izgleda više čuvaju zbog mogućnosti nečije osvetoljubivosti što je valjda “iznevjerio narodno povjerenje”, a što se teško oprašta.

Ivo Sanader je egzemplar kako prolazi politička slava. Od političkog poluboga u samo pola godine postao je omrznutim političkim demonom, za kojega 95 posto gledatelja jedne televizije – koji su sudjelovali u anketi – misle da “treba završiti u zatvoru”. Dok je širio svoju “volju za moć”, istodobno pretvarajući politička htjenja svojih stranačkih suradnika i oporbenih suparnika, u nemoć, Sanader je bio malne neporeciviim.

Kada je zbog nečega (valjda će se saznati zbog čega) s vlasti pobjegao (što zbog erosa vlasti i nije “normalno”), odrekli su ga se i oni koji su od njega revno činili “čovjeka od mramora”. Kada se, iz neke još neobjašnjive autodestrukcije počeo urušavati kao spomenik koji hoda, ostatak su mu počeli rušiti dojučerašnji “stranački prijatelji”. Od spomenika mu nije ostalo ni postolja. Da jest, s zluradošću bi ga vjerojatno srušili sanaderovštinom revoltirani “hrvatski pučani”. Jednako ljutito kao što je to nekoć, u sličnim situacijama, činio i “radni narod”. U mentalnom se i političkom djelovanju HDZ-a i SDP-a, s vremena na vrijeme jave karakteristike stranaka proizašlih iz komunističke paradigme. Kako se djeluje iz te mentalne matrice, iz te stare političke paradigme vidjelo se na primjeru Ivića Pašalića i Zdravka Tomca.

Dok je Sanader bio moćan i na vlasti, nitko za njegove stranačke “boljare” bolji od njega. Kada je vlasti nestalo, nitko gori od njega. Usporedba će nekima biti politički bogohulna, no slično je bilo i za “nenarodnog režima”. I tada je “drug iz vlasti” bio sve, ali ako se politički okliznuo, vrlo je brzo postao ništa. Namah bi ga se odrekli i “partijski drugovi”, a ubrzo i “radnička klasa”.

U nekim bi slučajevima nakon izbacivanja iz partije “grešnik” i javno “revidirao svoje stavove”, pokajao se, te najčešće svoju sudbinu prepustio “sudu partije”. Zar i Sanader nakon neuspjelog sranačkog puča i izbacivanja iz stranke nije pomirljivo rekao da prihvaća stranačku odluku? Poslije najave šefova SDP-a da okuraženi pobjedom Ive Josipovića, iz stranke kane izbaciti “ljude Milana Bandića”, čujemo i čitamo da prozvani također ponavljaju staru političku mantru da će poslušno prihvatiti “što stranka odluči”. Vjerojatno se u obje stranke radi i o tragu političke prošlosti i starih navika, a i trajnom pučkom manjku mjere i općem deficitu političke kulture.