Odumiranje patriotizma

Da se prije desetak godina dogodilo da neki naš sportaš odbije nastupiti za nacionalnu reprezentaciju to bi postao ne samo sportski nego i politički problem. Političniji dio nacije bi se uzbudio, čudio, gunđao, ljutio, a njezin temperamentniji i bontonu neskloniji dio - i psovao.

Sportaš koji bi tako postupio riskirao je ne samo takve pogrde, nego ujedno i sumnjičenje za manjak rodoljublja i domoljublja. Njegov bi patriotizam bio podveden pod sumnju. Dovoljno je tek sjetiti se našeg najboljeg plivača Duje Draganje i galame i sumnjičenja kojima je bio izložen i napadan kada se dvoumio da li ostaviti dres s hrvatskim grbom i plivati pod zastavom Katara.

Poslije nekoliko košarkaških otkaza selektoru Jasminu Repeši, i samo nekoliko godina nakon galame na Draganju, graja je neusporedivo manja. Kao da su prošle puno brojnije godine, i kao da patriotizam više nije osobito na cijeni ni među sportašima ni među nacionalnim navijačima!

S nestankom i završetkom velikih nacionalnih tema jenjava i hrvatski patriotizam. I ne samo da jenjava, da se stišao, i da ga se stišava, nego ga se slijedom „političkog realizma“ i dalje relativizira. Kada su bili prvi slobodni izbori, potom saborsko glasovanje i referendum o samostalnosti Hrvatske, a zatim i njezina obrana, patriotizam je bio jednoznačan i prepoznatljiv. Hrvatske samostalnosti klonili su se politički kalkulanti. U njezinu obranu išli su dragovoljci.

Dezerteri su se proglasili pacifistima, neki pak logističarima, i razbježali po inozemstvu. Granicu između patriotizma i onoga što on nije bilo je lako i jednostavno povući. Rodoljublje i domoljublje mogli su se sažeti sloganom pro patria, ili pak podvesti pod novo-budnicu Prljavog kazališta: „Lupi petama, i reci – sve za Hrvatsku!“ Lako je kao protudomoljubnu bilo vrednovati i „pretvorbu i privatizaciju“, ma koliko se njihovi akteri napuhivali svojim „velikim hrvatstvom“.

Stvarni pljačkaši i ideolozi pljačke tu su nam grabež podmetali i podvaljivali i kao nacionalnu i kao ekonomsku nužnost! Pa i kao patriotizam! Da se danas svi pozvani košarkaši, a sutra i drugi sportaši, neće odazvati pozivu svojih selektora, zapravo i nije veliko iznenađenje. To je dio općeg, globalnog duha vremena, ali i sastavnica hrvatske inačice toga duha vremena, tj. stalne relativizacije samog pojma patriotizma.

Prvo se njegovo veliko, službeno drukčije tumačenje dogodilo kada je grupa optuženih bosanskih Hrvata otpremljena u Haag. Dok je zbunjeni puk bio zabezeknut, ne shvaćajući što je posrijedi, uvijek bi se pojavio neki hrvatski Suslov koji bi začuđeno pučanstvo, poput toga sovjetskog advocatusa diaboli, uvjeravao da je posrijedi „domoljubni čin“!

Novi i još očitiji premet dogodio se i u odnosu prema generalu Gotovini. Mnogi koji su javno sugerirali da simpatiziraju s njegovim bijegom, u promijenjenim su političkim okolnostima postali pobornici političkog realizma i generalova hvatanja. „Locirati, uhititi, transferirati“, službeno je javno predstavljeno kao nužno domoljubni čin!

Prirodno je da sa završetkom velikih nacionalnih tema slabi i nacionalni naboj. Ali u Hrvatskoj se on sparušao ne samo zbog toga i zbog utjecaja globalističkog vremena postmoderne, koje je individualizam pretpostavilo „duhu naroda“ (ali ne i pojelo patriotizam europskih naroda), nego i zbog hrvatskih nedosljednosti i apsurda. Hrvatski patriotizam nije istrošilo samo vrijeme.

Prirodno je i logično da ga zbog vremenskog protoka ima manje nego nekoć. Što u Hrvatskoj bude više musilovskih „ljudi bez svojstava“ i patriotizma će biti sve manje. I ne samo među košarkašima.